Zašto ljudima blijede sjećanja na pandemiju covid-a?

Dok se Sjedinjene Države nastavljaju otvarati , a na snazi ​​je sve manje ograničenja i mjera za ublažavanje, teško je zamisliti prve dane pandemije COVID-19.

Mnogo se toga promijenilo u odnosu na prije tri godine kada su radna mjesta i škole zatvorene, firme zatvorene i donesene naredbe o ostanku kod kuće, pa čak i od prije dvije godine kada su se vakcine počele pojavljivati ​​i ljudi su se ponovno počeli kretati.

Kako prelazimo u novu fazu u kojoj je COVID-19 sve endemičniji, mnoga će od tih sjećanja izblijedjeti s vremenom i ograničenjima koliko naš mozak može primiti, ali stručnjaci kažu da je to više od toga.

Neuronaulnici i psihijatri rekli su za ABC News da možemo pokušati zaboraviti određena sjećanja kako bismo se zaštitili od traume koju smo obrađivali posljednje tri godine.

Osim toga, kako vakcine postaju lako dostupne, smanjujući broj hospitalizacija i smrti, možda ćemo zaboraviti vrijeme kada je više od 700 ljudi dnevno, u nekim državama,umiralo od virusa.

"Mozak stvara te granice događaja kada se dogode važne stvari i tako može doći do nekog prirodnog zaborava koji se događa jer ljudi postavljaju granicu između, recimo, početka COVID-a i kad god smatraju da je to neka vrsta post-COVID faze “, rekao je za ABC News Kevin LaBar, profesor psihologije i neuronauke na Sveučilištu Duke.

"A sada kada nemamo sve iste vizualne podsjetnike - stvari poput maskiranja ili socijalnog distanciranja ili stalnog korištenja Zooma - tako da postoji prirodan način na koji mozak dijeli stvari", dodao je.

HZJZ: Lani je najviše ljudi preminulo od COVID-a

Kako nastaju sjećanja
Različiti dijelovi mozga imaju različite dužnosti i odgovornosti, a kako ljudi prolaze kroz različita iskustva, hipokampus i korteks igraju ulogu u formiranju sjećanja na temelju tih iskustava.

"U bilo kojoj situaciji, kada učimo nove informacije, one prolaze kroz naš korteks", rekla je za ABC News Sarah Clinton, izvanredna profesorica i suradnica ravnatelja na Virginia Tech School of Neuroscience. "Naš korteks je ono što obraća pozornost na informacije. One se prosljeđuju u hipokampus, gdje se na neki način sortiraju i arhiviraju."

S vremenom hipokampus pohrani memoriju, što je Clinton usporedio sa stavljanjem knjige na policu.

Hipokampus će tada takođe pomoći u prisjećanju, "na neki način pronaći te informacije, izvući ih s police, a zatim ih zapravo možete koristiti", rekla je Clinton.

Štitimo se od traume
Tokom pandemije, Amerikanci su doživjeli razne traumatične događaje, bilo da je riječ o gubitku voljene osobe zbog COVID-19, liječenju teško bolesnih pacijenata kao zdravstvenog radnika na prvoj liniji ili gubitku posla ili oblika prihoda.

Istraživanje je pokazalo da je pandemija dovela do povećanih stopa tjeskobe, depresije, psihoze, usamljenosti i drugih problema s mentalnim zdravljem.

Kada je netko izložen traumatičnom događaju, postoje dva načina na koja se sjećanja mogu potisnuti. Neki ljudi mogu zakopati sjećanje kako bi zaboravili nešto ili većinu onoga što se dogodilo, dok drugi samo rade na načinima kako spriječiti da im se sjećanje vrati.

"Kod većine ljudi, kada doživimo traumu, sjećanje je zapravo prilično učinkovito", rekla je za ABC News Jennifer Holzhauer, klinička voditeljica slučajeva na odjelu za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta Washington u St. Louisu. "I, zapravo, najčešći simptomi koje imamo je da to ne možemo zaboraviti. Zapravo, većina nas ne želi imati sjećanja, mi ih nazivamo nametljivim mislima."

Nastavila je: "Dakle, vrlo čest odgovor na to je pokušati izbjeći sve što nas podsjeća na ono što se dogodilo, što će natjerati ta sjećanja da se ponovno vrate. Mnogo puta, ljudi će pokušati potisnuti to sjećanje."

Holzhauer je rekao da ljudi koji zaboravljaju traumatična sjećanja nije nužno loša stvar, ali postoje zdravi načini za rješavanje toga naspram nezdravih.
Nezdrave metode mogu uključivati ​​zlouporabu supstanci, kockanje, prejedanje i povećanu seksualnu aktivnost, rekla je. Zdrave metode, s druge strane, mogu uključivati ​​tjelovježbu, povezivanje s prirodom i druženje s prijateljima i obitelji zbog kojih se osjećamo sigurno.

Monotonija svakodnevnog života
Još jedan razlog zašto neki možda zaboravljaju svoja sjećanja na pandemiju, posebno iz prvih dana, je monotonija svakodnevnog života.

Godine 2020., kako su poslovi i školovanje postali udaljeni, a ljudi ograničili koliko putuju, svakodnevne rutine postale su slične.

Osim toga, nije bilo promjena u krajoliku. Ljudi su vodili Zoom razgovore sa svojim prijateljima u istom dijelu svog doma koji su koristili kao ured, zbog čega se događaji nisu mogli razlikovati, kažu stručnjaci.
"Sjećanja se ažuriraju kada postoje nove informacije," rekao je LaBar. "Dakle, ako su ljudi osjećali da su njihove svakodnevne aktivnosti bile vrlo slične tijekom pandemije, tada će to vremensko razdoblje biti obrađeno u sjećanju gotovo kao jedan događaj, u jednom proširenom događaju umjesto da se događa puno različitih događaja."

Clinton se složio i rekao da je to možda utjecalo na sastav našeg mozga, a samim time i na sposobnost stvaranja sjećanja, budući da ljudi nisu imali nova iskustva.

"Naše moždane stanice vrlo su osjetljive na okoliš", rekla je. "Visoke razine stresa mogu uzrokovati smanjenje neurona. Pa, često, kada smo angažirani, učimo i izloženi smo novom okruženju, to zapravo ima suprotan učinak, potiče i pomaže stanicama da rastu ."

LaBar je dodao da će, kako SAD ulazi u ovu novu endemsku fazu s ljudima koji imaju više jedinstvenih iskustava, to pomoći u stvaranju novih sjećanja.

Zaboravljamo koliko je COVID bio opasan prije vakcine
Stručnjaci za zarazne bolesti kažu da postoji element umora od pandemije nakon što su nam se životi preokrenuli u posljednje tri godine i stoga postoji želja da se krene dalje.

Međutim, ljudi možda zaboravljaju koliko je prvih nekoliko godina pandemije bilo smrtonosno prije nego što su cjepiva i docjepljivači postali lako dostupni i pristupačni.

Na primjer, ovo je prva zima u SAD-u koja nije doživjela val.

Tijekom prvog zimskog vala 2020.-21., tjedni slučajevi dosegli su vrhunac od 1.714.256 u tjednu od 13. siječnja 2021., kao i tjedni smrtni slučaj od 23.378, prema podacima Centra za kontrolu i prevenciju bolesti.

Za usporedbu, tokom zime 2022.-23., prema CDC-u, najveći tjedni broj slučajeva bio je 472.601 u sedmici od 7. decembra 2022., dok je tjedni broj smrtnih slučajeva dosegao vrhunac od 4.448 u sedmici od 11. januara 2023.

To je slično mnogim drugim bolestima koje se mogu spriječiti cjepivom. Na primjer, prije nego što je cjepivo protiv ospica pušteno u prodaju u Sjedinjenim Državama, između 400 do 500 djece umiralo je od ospica i njihovih komplikacija svake godine.

No budući da su smrtni slučajevi sada tako rijetki zahvaljujući vakcinama, ljudi pogrešno misle da ospice i druge bolesti, nisu opasne, nego shvataju da su vakcine spriječile da budu opasne.

"To pokazuje da možete dobiti cjepiva i ljudi mogu zaboraviti koliko nešto može biti loše", rekao je za ABC News dr. Bill Hanage, izvanredni profesor epidemiologije na Harvard TH Chan School of Public Health. "Dakle, ljudi nastoje krenuti dalje, zbog činjenice da to nije toliko u vijestima, jer nije tako loše kao što je bilo."

Koga to ostavlja iza sebe
U procesu zaboravljanja ili pokušaja zaboravljanja na pandemiju postoje neki ljudi koji to možda nikada neće moći zaboraviti.

Oni koji su izgubili voljene ili su i sami bili ozbiljno bolesni od COVID-19 možda će uvijek morati živjeti sa sjećanjem na pandemiju.

Tu su i oni s dugim COVID-om, oni s tekućim simptomima COVID-a koji traju tri mjeseca ili dulje nakon što su se prvi put zarazili.

Jedan od tih ljudi je David Speal, 40, iz New Yorka, koji se zarazio COVID-19 u ožujku 2020. Dijagnosticiran mu je dugotrajni COVID nakon što je imao problema s disanjem i konstantno visokim otkucajima srca.

Dok se Speal od tada dramatično poboljšao, sjećanja na to kako je bio u bolnici prije tri godine i kako je bio teško bolestan, još uvijek su mu živa u umu, kao i ono što mu je ostalo, piše ABC news.

"U redu je nastaviti dalje, u određenom smislu, jer moramo, a i ja sam također bio u mogućnosti krenuti naprijed", rekao je Speal za ABC News. "Ali ovo je nešto što je vrlo ozbiljno...i to nije nešto što možete samo odbaciti i reći: 'Oh, ovo nije utjecalo na nas ni na koji način.'"

Nastavio je: "Možda više nikad neću biti ista osoba kakva sam bio prije ovoga, i to sam donekle prihvatio. I to je jednostavno nešto što i mi moramo početi prihvatati."
 

Dr. Ruwanthi Titano, kardiolog na Mount Sinai u New Yorku -- koji je bio jedan od Spealovih liječnika -- rekao je da je važno ne zaboraviti na milijune dugotrajnih pacijenata s COVID-om koji još uvijek rade na vraćanju svoje sposobnosti da obavljaju svakodnevne dnevne aktivnosti.

"Veliki dio pacijenata koji su pogođeni zapravo su u najboljim godinama života, koji su mladi ili sredovječni, još su radili", rekla je za ABC News. "To su ljudi kojima možemo priuštiti da kažu: 'U redu, dobro, svi mi ostali idemo dalje i sretno'."

Nastavila je: "Iako postoji mnogo zamora u vijestima, pa čak i među pružateljima usluga, postoji stvarno značajan dio populacije koji još uvijek treba pomoć."