Gospodo, čemu ćutanje?

Strah ili neznanje? "Nemoj sad, nije pravi trenutak. Ne dižite paniku. To je njihova oduka, ne znam zašto..."

Sve ovo su odgovori koje sam jutros dobila nakon bezbroj pokušaja, ponavljam pokušaja obezbijediti adekvatnog sagovornika, struku, one koji su najpozvaniji da pričaju na ovu temu, baš u ovom trenutku.

Zaposleni u zdravstvenim i obrazovnim ustanovama ćute. Udruženja ćute. Svi koji privatno rade ćute...

Gospodo, niste Vi zaposleni u samostalanoj zantaskoj radnji već u javnim institucijama i službi građana, naše djece i omladine, svih nas. Ima li ko preči od naše djece?

Sisitemsko ćutanje o problemima je sistemsko stavljanje crnog poveza na oči.

Mi nemamo odogovre na brojna pitanja. Ne tražim da komentarištete jučerašnju tragediju već kako da reagujemo na vrijeme da se ne daj Bože slično ne desi nama. Juče se to dogodilo nažalost, u Beogradu, danas već može bilo gdje drugo.

Dešavalo se ovo jednog dana na brdovitom Balkanu. Sin prijateljice, divno dijete, voljeno. Dijete sa kojim se razgovara. Socijalizovano, tada je bio učenik osnovne škole. Bezbroj puta došao je kući žaleći se na salve uvreda od strane vršnjaka kako je siromašan, bijeda. Ista rečenica gotovo uvijek: "Ti ne možeš s nama, ti nemaš para". Sve to u školi, za vrijeme nastave u školskom dvorištu. Ne, to oni koji bi trebalo da znaju, nisu znali.

Gospodo, ko nam radi s djecom? Gdje je struka nestala? Ko nam obrazuje djecu? Ko će primjetiti da jedno dijete ima problem? Nema ko. Struka se svela na ovu krilaticu ili bolje rečeno način života, završila se škola da se ima diploma a kako će se posao raditi, o tome se ne razmišlja. Ispuniš normu, primiš platu i ideš svojoj kući. Ostavrio si svoj cilj. E, to je problem.

Gospodo, naša obaveza je da govorimo o ovome i to što više i što glasnije i što je još važnije, da to čujemo od Vas, struke. Kako jednom djetetu objasniti šta se juče desilo i kako da prepozna bilo koji oblik vršnjačkog nasilja? Ko će nam ovo objasniti? Mesar, krojač, pravnik ili medicinska sestra?

Molim Vas, objasnite zaposlenima u prosvjeti kako dan poslije tragedije da se o tome razgovara sa svojim učenicima? Jer, važno je, mnogo je važno...

Kako da jedan prosvjetni radnik prepozna šta jednog učenika muči?

Znate li da je to potrebno uraditi promptno, odnosno danas?

Da, dobro ste pročitali - danas, jer već sutra može da bude kasno. Kasno je i kada jednom djetetu neadekvatno lice "pojasni" situaciju. To Vam je, gospodo, pogrešan korak. A važno je razgovarati, mnogo je važno...

Nema čovjeka koji prema ovakvim situacijama nema izraženu empatiju i soasjećanje, a vi ove empatije nemate prema javnosti. Ne zaboravite da u ovakvim situacijama ćutanje nije zlato. Sistem je davno trebalo da prepozna pojam emocionalnog razvoja.

I da, još nešto, kada sretnete prvog komšiju, nemojte zaboraviti da ga iskreno, od srca pitate kako je? Kako se osjeća? Jer možda ste baš Vi jedini koji ćete ga to pitati. A važno je, mnogo je važno...