Vranješ za UNU: Ništa ne bih mijenjao, ni u karijeri ni u životu

Od tvrdoglavog talenta sa Starčevice koji je želio da igra beka, do pivota u najjačem klupskom takmičenju na svijetu, Bundesligi.

Ovako bi se, ukratko, mogao opisati rukometni put Vladimira Vranješa, banjalučkog asa koji i sa 34 godine pomjera granice.

Avantura je bila izazovna. Od početaka u Borcu, kaljenja u Prijedoru i Slovenj Gradecu, preko "odrastanja" u Ademar Leonu, stasavanja u Pik Segedu i Tatabanji, potvrde kvaliteta u Meškov Brestu i Benfici, do velikog iskušenja koje počinje za nekoliko dana u Veclaru.

Rukometni gorostas sam je krčio svoj put. Držao se cilja koji si je davno u glavi zacrtao. Nekada nije bilo lako. Bilo je i sumnji. Ponekad je falilo i malo sreće... Ali, na cilj je stigao. Karijera je to za ponos. Bez ijedne mrlje.

I dok je Vladimir general na terenu, Nina je komandant kod kuće. Svesrdna pomoć supruge nije izostala niti u jednom trenutku. Pogotovo ne nakon rođenja Nike, a ne tako davno i Zoje, dva anđela koji rastjeraju oblake i u najkišnijim danima.

Vranješi su izgradili savršenu simbiozu. Porodica je na prvom mjestu, rukomet na drugom. Uloge su podijeljene. A uspjesi se nižu kao na traci.

"Lijepo je. Srećan sam. Nemam za čim da žalim ni u karijeri ni u životu. Ne bih ništa mijenjao. Zahvalan sam Nini i zahvalan sam Bogu što su mi podarili dva anđela, dvije najljepše stvari na svijetu", počeo je ponosni Vranješ priču za UNU.

Kada se pogleda navedeno, onda i ne čudi što će Vladimir u 35. godini zaigrati u njemačkoj eliti i biti bitke sa najkvalitetnijim rukometašima današnjice.

"Dobro zvuči, Bundesliga za kraj. Sada se možda malo i produžio "rok trajanja" rukometaša. Mnogi su u ovom dobu završavali karijere, ali ja se osjećam super. Još mogu da igram na visokom nivou. Od početka godine je postojala priča sa Veclarom. Na kraju, odlučio sam se za promjenu. Ponuda me je zadovoljila i potpisao sam na dvije godine. Klub prošle sezone nije ostvario ciljeve. Sada je promijenio trenera, doveo neke kvalitetne igrače. Oni se nadaju da će ih biti još, ja takođe. Cilj je da se ekipa vrati na mjesto na kojem je dugo godina bila u Bundesligi", najavio je Vlado novo iskušenje.

U Veclaru su biranim riječima govorili o Vranješu. Da ima kvalitet, iskustvo, da je timski igrač, borac, lider...

"Potrudiću se i učiniću sve što je u mojoj moći da zajedničkim snagama promijenimo neke stvari, da budem lider, kao što su me najavili. Igrao sam dugo u Ligi šampiona, Evropskoj ligi takođe. Imam dosta iskustva, već više od 10 godina sam u inostranstvu. Na kraju, gledaće se samo rezultat. Nadam se da ćemo zajedno uspjeti", dodao je naš sagovornik.

Na početku karijere Vranješ je po svaku cijenu želio da igra na vanjskim pozicijama. Sa nepunih 14 godina je debitovao za Crveno-plave i tada je igrao beka. No, prelazak na pivota nije mu se u početku dopadao:

"Ja jesam bio malo tvrdoglav iz razloga što su mi samo govorili da igram pivota, a niko nije htio da mi pokaže kako da igram tu poziciju. Beka sam već znao igrati jer sam naučio osnovne stvari. Insistirao sam zato da igram beka jer sam u tom momentu pružao dobre partije. Vremenom sam, pak, pristao na promjenu. I ispostavilo se da sam donio dobru odluku".

Iz "Borika" je otišao na Pirineje, gdje je zaigrao u dresu čuvenog Ademar Leona. Kako je sam Vladimir priznao, bila mu je to prekretnica u karijeri:

"Imao sam sreću da odem u klub u kojem je trener bio Manolo Kadenas. To mi je bio veliki test. Sam sebi sam rekao da je to šansa da vidim da li mogu da igram rukomet na najvišem nivou ili shvatim da to nije za mene, vratim se kući i promijenim struku, jer sam završio za fizioterapeuta. Izazov je bio ogroman. Zaigrao sam u Ligi šampiona, protiv ljudi koje sam nekoliko mjeseci ranije gledao na TV-u i divio im se".

Kada je dobio potvrdu da može da igra na najvišem nivou, radio je više i jače nego ikada:

"Bio sam konkurentan, vidio sam da mogu da se takmičim protiv najjačih. To mi je dalo veliki motiv. U tom momentu nisam pomišljao na novac, otišao sam u Španiju iz sportskih razloga. Cilj je bio samo da učim. Kadenas je nakon svakog ekipnog treninga ostajao sa mnom po pola sata da radimo individualno. I tako cijelu godinu. Ademar je imao mladu ekipu. U grupi Lige šampiona bili smo sa Čehovski medvedima, Hamburgom i Monpeljeom. Te godine Hamburg je osvojio titulu. Mi smo bili drugi u grupi i igrali osminu finala protiv Vesprema. To iskustvo sam iskoristio najviše što sam mogao".

Iz dana u dan, iz utakmice u utakmicu, banjalučki as je "bildao" reputaciju i ime. Tako je uslijedio poziv mađarskog diva Pik Segeda.

"Tamo sam radio sa još jednim velikim stručnjakom, Huanom Karlosom Pastorom. On je malo drugačiji. Dok je Manolo intenzivan trener, borac, Huan Karlos je pravi taktičar. Mnogo sam naučio od njega. Osvojili smo EHF kup, iako smo bili autsajderi na završnom turniru u Berlinu. U polufinalu smo napravili hladan tuš domaćinu, koji je bio glavni favorit. Lagano smo ga pobijedili. Dan kasnije pao je i Monpelje, koji je tada bio baš jak. To mi je bio prvi veliki trofej u karijeri", prisjetio se Vranješ.

Sljedeća stanica u karijeri bila mu je Tatabanja, koju neće pamtiti samo po podvizima na terenu:

"Bile su to četiri vrlo lijepe sezone pod komandom Vladana Matića. Tu sam se ostvario kao roditelj. Bilo je baš lijepo živjeti. Uživao sam sa Ninom i Nikom. Blizu su bili Beč, Budimpešta, Bratislava... Sve se baš poklopilo. Na terenu, Vesprem i Pik Seged su bili klasa iznad nas. Ali, Vesprem smo uspjeli da pobijedimo. Mislim da je klub taj trijumf čekao punih 28 godina. A slavili smo treći dan poslije rođenja Nike. Još sam bio pod velikim utiskom svega. Dva puta smo dobili i Seged. Falio nam je svega jedan gol da zaigramo na F4 Evropske lige", naglasio je Vlado.

Dobre igre nisu promakle čelnicima Meškov Bresta koji su sklapali ekipu za velika djela. Naš sagovornik se savršeno uklapao u planove bjeloruskog sastava:

"Vratio sam se u Ligu šampiona, što je bio veliki motiv. Izazovno je bilo opet igrati u evropskoj eliti, novom klubu, zemlji... Sve ispočetka. Prve godine smo imali super tim. Bio je tu Marko Panić i dosta Balkanaca. Tu smo se osjećali kao kod kuće. Stvarno su svi bili ekstra momci. Bili smo prava ekipa, imao sam osjećaj da nam trener nije bio ni potreban. Tako smo dobro funkcionisali. Osvojili smo dvije duple krune. Na velikoj sceni smo ostvarili najveći uspjeh kluba. Igrali smo četvrtfinale Lige šampiona".

Da je bilo malo više sreće, pitanje je da li bi to bio krajni domet tima.

"Nismo imali sreće jer smo za rivala dobili Barselonu. Uz to, u prvoj utakmici kući smo imali dosta povrijeđenih igrača. Nas samo sedam ili osam je bilo u stanju da igra. Uprkos tome, do 50. minuta smo vodili, ali smo na kraju izgubili. U revanšu je bilo jasno da nemamo mnogo šansi", istakao je banjalučki rukometaš.

Sukob u Ukrajini uticao je na to da Vladimir promijeni sredinu. Iako je produžio ugovor na dvije godine, čelnici kluba mu nisu pravili problem.

"Nisam htio da živim bez porodice, koja mi je najbitnija. Onda sam odlučio da pređem u Benfiku. To je ogroman klub, veliko sportsko društvo, Lisabon prelijep grad.... Samo, nisam uspio da se uklopim onako kako sam priželjkivao, iako smo na početku sezone uzeli Superkup. Na kraju, drugarski smo se rastali".

Mnogi sportisti sanjaju da zaigraju za reprezentaciju. Vladimir nije izuzetak. Sa uspjehom je branio boje BiH. Od debija na Farskim Ostrvima, preko pomalo neočekivanih podviga i nastupa na tri velika takmičenja.

"Kada je Dragan Marković preuzeo ekipu, iz korjena ju je promijenio. I prije je bilo dobrih igrača, ali nešto je uvijek falilo. Marka je bio u nekom svom svijetu, svima nam je davao puno samopouzdanja. Uvijek je govorio da nijedna ekipa nije bolja od nas. Pobjeđivali smo sa njim i moćne Nijemce i Islanđane. Pred duele sa Islandom i javno i nama je govorio da ćemo ići na Svjetsko prvenstvo. Možda je malo ko vjerovao u to, ali on je bio toliko uporan. Pobijedili smo kući, a selektor je tvrdio da ćemo slaviti i u gostima. Bio je remi na kraju, a rival je imao zadnji napad. Možda nas je tad i Bog pogledao. Možda smo nagrađeni za hrabrost. Marka je napravio kult reprezentacije. Niko nije gledao koje si nacionalnosti. Svi smo bili drugari. Sada imamo i kumovskih veza, bliskih prijateljstava. Sve u svemu, prezadovoljan sam onim što sam postigao", jasan je Vranješ.

Kako kaže, do cilja ne bi stigao da nije vjerovao u sebe, čak i u onim teškim trenucima:

"Svugdje je bilo lijepo. U sve i jednom klubu. Mada, zapamtio sam i loših i dobrih stvari. Put je nekada težak i trnovit. Trebaš zato imati karakter i u svojoj glavi zamisliti jasan cilj. Upornost i karakter su najvažniji. Bio sam tvrdoglav i možda nekad težak za saradnju. Sa Starčevice sam putovao na treninge kod pokojnog Brace Pavlišina. Treninzi su bili u neko nevrijeme. Ali, nisam odustajao. Tada sam već znao svoj put. Na kraju se isplatilo".

I upravo zato Vranješ tvrdi da ne bi mijenjao niti jedan potez i odluku u karijeri, iako su ga sitnice dijelile od potpisa za neke od najslavnijih timova Evrope.

"Stvarno ne bih. Bilo je momenata kada su mi neki transferi propali u zadnjem momentu. Ali, srećan sam. Mislim da sam napravio jako dobru karijeru. Kad se osvrnem iza sebe, moći ću da kažem da sam uradio najbolje što sam mogao. Možda je nekada nedostajalo malo sreće. No, zadovoljan sam. Sa ovih prostora otići vani i toliko godina igrati na ovom nivou, nije mala stvar.

Često se dešava da se sportisti na zalasku karijere vrate korjenima, klubu u kojem su ponikli. Vlado ne odbija takvu mogućnost:

"Iskreno, razmišljao sam o povratku u Borac. Volim taj klub. Pomogao mi je da napravim prvi korak. Odatle je sve počelo. Kada budem pred kraj karijere i ako fizički budem na pravom nivou, onda da. Ne želim da se vratim samo da bih se vratio, već da pomognem. Želja, svakako, postoji. Bio bi to lijep šlag na tortu".

Vladimir sa početka karijere i Vladimir danas su dva različita čovjeka. Razlog za to je porodica koja mu je sada na prvom mjestu. Kada je na terenu, Vranješ je borac spreman da se "potuče" sa svakim protivnikom. Kod kuće se pretvara u nježnog diva.

"Svi su mi govorili da se sve potpuno mijenja, ali dok ne postaneš roditelj, ne možeš to da osjetiš. Porodica mi je uvijek na prvom mjestu, rukomet na drugom. Sa Ninom, Nikom i Zojom uživam, pune mi baterije. Kad smo zajedno, to se odrazi i na mene, igram tada bolje. Ima momenata kad na terenu ne ide dobro, kad neku utakmicu ne odigraš dobro, budeš rastrojen, tužan... Onda dođeš kući i dočeka te dijete sa osmijehom. Prvo je to bilo slučaj sa Nikom, sada i sa Zojom. Kad ih vidim, u momentu sve zaboravim. Sve pada u drugi plan. "Kupe" te osmijehom i to te odmah čini ispunjenim i srećnim".

Kako kaže, uvijek pokušava da bude dobar otac:

"Jako sam zahvalan što imam dvije kćerkice. U ovom izazovnom vremenu teško se i ostvariti kao roditelj. Kada si profesionalni sportista, puno putuješ. Supruga Nina često ostaje sama sa djecom i znam da joj nekada nije lako. Srećan sam kada sam tu, kada imam priliku da zajedno odgajamo Niku i Zoju", zaključio je Vladimir.

Supruga Nina je otkrila kako funkcioniše ovaj skladni kvartet:

"Kad smo Vlado i ja bili sami, sve je bilo mnogo lakše. Kad je došla Nika, hajde, tu i tamo. Sad sa dvoje djece, meni je poprilično naporno, ali šta je, tu je. Nezgodno je zato što sam često sama. Vlado dosta vremena provodi na putu. Kod kuće je nekada samo dva, tri dana sedmično, a i tada dva puta dnevno ide na trening. Dok su one još male, znam da će biti tako. Ali dobro, mi smo tu da idemo za njim i da ga u stopu pratimo.

Porodica Vranješ nakratko će se razdvojiti. Vladimir put Njemačke kreće 14. jula, a mjesec dana kasnije svi bi opet trebali biti na okupu. U novoj avanturi Vlado bi sa tribina češće trebalo da ima podršku svojih najmilijih, što nije bio slučaj u Lisabonu.

"U Portugaliji je bilo specifično jer je tamo zabranjeno da mala djeca prisustvuju utakmicama. Odnosno, stariji od tri godine mogu, ali mlađi treba da budu odvojeni, da ih čuva bejbisiter, a da ti onda ideš gledati utakmicu. To nisam praktikovala jer je Zoja još mala. Kada nam je moja mama bila u posjeti, Nika i ja smo išle. Ona ga je gledala i ranije, zanimljivo joj je da vidi tatu kako igra. Zoja će sačekati, nadam se još samo malo. Vidjećemo kako će biti u Njemačkoj. Nadam se da je drugačije jer ne vidim ništa loše u tome da djeca od malih nogu uče prave vrijednosti", naglasila je gospođa Vranješ.