Zašto je dokumentarni horor Häxan i nakon sto godina strašan?

U istoriji horor kinematografije, 1922. se sigurno računa kao jedna od najvažnijih godina. Bila je to godina kada je FW Murnau snimio svoju neslužbenu adaptaciju Drakule Nosferatu, rano uplašivši publiku iako je pao u sukob s kršenjem autorskih prava. 

Međutim, otprilike u isto vrijeme kad i Murnauov film, objavljen je još jedan temeljni, ali danas manje slavljeni horor: Häxan: Čarobnjaštvo kroz vijekove švedske produkcije danskog reditelja Benjamina Christensena. 

Dok je Murnau definisao narativni horor kroz moćne njemačke ekspresionističke vizuale, danski reditelj ove produkcije Svensk Filmindustri inovirao je formu horora, stvarajući jedan od najčudnijih filmova tog razdoblja – čija je jeziva atmosfera, oštra vizuala i eksperimentiranje vidljivi i danas.

Film je dijelom teksturno, kreativno čitanje Malleus Maleficarum, njemačkog vodiča za lovce na vještice iz 1400-ih godina sveštenika Heinricha Kramera koji je pružio uvid u to kako se nositi sa svim vrstama đavolskih briga. 

Uvodno poglavlje filma relativno je jednostavno predavanje s istorijskim slajdovima i informacijama, dok drugo poglavlje ima razigran niz vinjeta koje prikazuju neke osnovne prakse čarobnjaštva. 

U kasnijim poglavljima, međutim, Christensen dramatizuje uznemirujuću pripovijest u minijaturi, prateći Mariju (Emmy Schønfeld) koja je mučena da prizna niz okultnih aktivnosti, uključujući rađanje djece Sotone, prije nego što je spaljena na lomači. Nakon ove serije visceralnih slika, posljednja se poglavlja usredotočuju na moderniji psihološki potencijal fenomena i razmatraju mogućnost da je takva nasilna inkvizicija sama po sebi odgovorna za mnoga priznanja.

Visceralni užas Ipak, Häxan nije samo dokumentarac ili dokudrama. Christensenova vještina u specijalnim efektima i čisti vizualni izgled znači da čim film odstupi od svog esejističkog stava, Häxan udara snažno kao bilo koji horor film iz svoje ere. 

Njegove su slike neke od najuznemirujućih stvorenih u tihom razdoblju jer dočaravaju prikaze okultnih praksi i scenarija, od ljudi koji lutaju s vragovima do žrtvovanja djece. 

"Savršeno balansira lijepo i groteskno, a ima i nekih scena koje su doista bizarne", kaže umjetnik i osnivač projekta Folk Horror Revival Andy Paciorek.

Ni na trenutak ne vjerujem da je rediteljev pravi motiv bio nešto drugo osim šokiranja – Stephen Volk "To je intuitivno iskustvo prerušeno u eruditsku tezu", dodaje Stephen Volk, poznati horor scenarist BBC-jevog zloglasno zastrašujućeg Ghostwatcha (1992.), još jednog horora maskiranog dokumentarcem. "Ni na trenutak ne vjerujem da je redateljev pravi motiv bio bilo što drugo osim šokirati, ako ne i trgnuti publiku iz samozadovoljstva, kao što to čini dobar horor. Puno se šale o 'ukletim filmovima' koji su 'prožeti zlo' – ali s ovom, gotovo da možeš povjerovati u to. Postoji nešto u formatu što ti to čini – autentičnost ranijeg doba, pretpostavljam." Zasigurno, njegova rana filmska estetika, s patinom starosti koju zrnasti vizualni prikazi i rane filmske tehnike prirodno dočaravaju, čini ga bliskim dojmu srednjovjekovnog okruženja koliko je kinematografija ikada postigla.

U stvaranju svojih zastrašujućih scena, takođe koristi široku lepezu vizualnih trikova za sjajan, proganjajući učinak, od stop-motion animacije i nevjerojatno inovativne šminke, do čak korištenja vrtuljka za stvaranje efekta vještica koje lete na svojim metlama. 

U nekim slučajevima, gotovo kao da su te stare izrezbarene drvene slike s pojedinostima o čarobnjaštvu i heretičkom kažnjavanju prošlih vremena trenutačno oživljene, s Christensenom kao nekom vrstom bogohulnog kolovođe koji radosno sve to nadgleda. Jednako je znakovito da sam redatelj na kraju glumi vraga na ekranu, očito uživajući u svakoj sotonskoj minuti. "Christensen ne bježi ni od podlosti ni od nadrealizma koji se pojavljuje u povijesnim dokumentima koji su ga inspirirali, ali umjesto toga čini se da se valja s tim", kaže Paciorek. "Za tako mračnu temu, ne možete ne osjetiti da je imao smisla za vješala kad ju je napravio."

'Neprikladno za javno izlaganje' Međutim, čak i ako je ponekad zabavan, takva je instinktivna, autentična tama nekih rekonstrukcija tog razdoblja bila takva da je film izazvao kontroverze nakon objavljivanja. 

Kao što je jedan recenzent napisao za Variety 1923., "Iako je ova slika divna, apsolutno je neprikladna za javno izlaganje". 

Zaista, Christensenov film postao je sam po sebi šaputani, ukleti predmet.

Gotovo na svakom teritoriju na kojem je objavljen, od Europe do Sjedinjenih Država, Häxan je bio jako cenzuriran zbog svog sadržaja, posebno nevjerovatno realističnih prikaza nasilja i mučenja, te otvoreno bogohulnih slika, posebno skrnavljenja križa i scene vještica koje ljube vražju pozadinu.

Sam film je prikladno prešao u kinematografski folklor, s neuspjehom nosilaca prava da obnovi njegova autorska prava što je dovelo do toga da je pao u javnu domenu, a potom su godinama sklapani i puštani u promet amaterski isječci. 

To je kulminiralo montažom iz 1968. britanskog filmskog redatelja i stručnjaka za horore Anthonyja Balcha, u saradnji s jazz muzičarom Danielom Humairom i uključivanjem nedavno snimljenog glasovnog snimanja autora Williama Burroughsa, što se povezalo s rastućim tržištem kinematografije okultnog iskorištavanja kasnih 1960-ih.

Ovu montažu, rani primjer remiks filma, distribuirala je Metro Pictures Corporation u SAD-u i bez sumnje je bila hit u kinima grindhouse tog razdoblja. Međutim, Christensenov film je više od jednostavnog kontroverznog ili podlog djela. To je duboko inovativan plan za toliki užas koji je uslijedio. 

Njegovo spretno miješanje stvarnog i fantastičnog postalo je istinski revolucionarno. 

Stotinu godina od prvog domaćeg prikazivanja, film još uvijek igra značajnu ulogu u istoriji horora. 

To nije bio jedini film koji se bavio nadnaravnim folklorom – imao je razne, više fikcionalizirane europske kolege, od Victora Sjöströma The Phantom Carriage (1921.) do Der Golem (1920.) Paula Wegenera – ali forma filma i zamagljivanje naučni realizam s fantastičnim daje mu opipljiviji, dugotrajniji strah. 

Postao je svojevrsni Necronomicon za autore okultnih i horor filmova, uprkos tome što ga je bilo teško vidjeti; rijedak nesveti tekst koji je pokazao ekranske mogućnosti okultnog.

Njegov psihološki patos Christensenova inovativnost ne završava u horor scenama, već se proteže sve do završnih poglavlja filma, u kojima nudi psihološko tumačenje 20. vijeka čudnih pojava koje je opisao. 

To je izbor koji film prožima gotovo nepodnošljivom tugom.

Posljednje poglavlje Häxana uglavnom je konstruirano oko ideje da ezoterično ponašanje ima svoje korijene u mentalnom poremećaju, te da je kasnije demonizirano zbog čistih predrasuda. 

Osim toga, film takođe istražuje kako je progon nevinih, uključujući navodne "vještice", zbog nedokazane indiskrecije, nastao putem optužbi oružjem, osmišljenih da zaštite pojmove pobožnosti. 

Dramatični potencijal za takve optužbe kasnije je stvorio temelj još jednog podžanra horora koji je uključivao filmove poput Witchfinder Generala Michaela Reevesa (1968.), Cry of the Banshee Gordona Hesslera (1970.) i Adriana Hovena Mark of the Devil (1970.). 

Umjesto da takvo nasilje tretira čisto voajeristički kao što su to ponekad činili ti filmovi, Häxan daje pravi uvid u to kako je nerazumijevanje zemaljskih, psiholoških problema rezultiralo strašnim odgovorom na ljudsku patnju, perspektivom koja je psihičke bolesti vidjela kao zajednicu s nesvetim carstvima.

Häxan nije bio prvi film koji je locirao horor unutar mračnih dubina ljudske psihe, ali je svakako bio najsimpatičniji. 

olk još uvijek nije siguran zašto se o Häxanu ne raspravlja u istoj ligi kao i o ovim kolegama. "Sam koncept je tako moderan", zaključuje. "Iskreno ne shvaćam zašto ga istoričari filma ne hvale jednako kao [Carl T Dreyerov] Vampyr [1931.] ili Nosferatu. Svakako bih rekao da je to bio temeljni lažni dokumentarac koji je prethodio svim ostalima. A činjenica ljubitelji horora su ga izgubili, a zatim pronašli, što ga stavlja u samu avangardu klasičnog horora pronađenog materijala u najdoslovnijem smislu."

Posebno je značajno da je Häxan Films, produkcijska firma koju su osnovali američki redatelji Eduardo Sánchez i Daniel Myrick kako bi snimili nevjerojatno uspješan Projekt vještice iz Blaira (1999.), imenovana u čast filma; takvo je križanje forme i teme između Häxana i vještice iz Blaira. 

Dijele okultne teme i kvazi-dokumentarni stil, razlika je u tome. Vještica iz Blair pretvara se da pokazuje stvarnu "pronađenu snimku".

Naravno, "found footage" je sada cvjetajući podžanr horora za koji Paciorek vjeruje da je Häxan "definitivno otvorio put... ali čudno je da je trebalo toliko vremena da se to izgradi." Christensenov film sam po sebi nije striktno "pronađena snimka": on nikada ne misli na to da gledatelju prikazuje snimku stvarnih suđenja vješticama. 

Međutim, njegovo zamagljivanje stvarnosti i fantazije očito u sebi sadrži DNK žanra pronađenih snimaka, čak i ako je u konačnici vođen većim osjećajem fantastične namjere od ovih kasnijih filmova, s njihovim osjećajem slučajnog otkrića.

Ipak, u konačnici, uza sve njegove vrlo uznemirujuće horor vizuale, ono po čemu se Häxan ističe je njegov psihološki patos. 

Kombinacija toga s esejističkom formom čini je jedinstvenom. Iako redatelj ne odbacuje u potpunosti mogućnost đavola i demona, ljudska bol i nevolja koje prikazuje su isti, što god se događalo – a fokus na to dovodi do iznenađujuće humanog zaključka filma koji je još uvijek zastrašujući. 100 godina kasnije.