Trebaju li djeca zvati svoje roditelje “mama” i “tata” ili ih oslovljavati imenom?

Ne poznajem nikoga iz svoje generacije ko je svoje roditelje zvao po imenu, ali poznajem jedan par roditelja čije ih dijete ne zove “mama” ili “tata”. Jesu li oni bliži sa svojim djetetom nego mi s našim? Sumnjam. Jesmo li mi ili oni bolji roditelji, nemam pojma.

Neki misle da je stvar postavljanja hijerarhije u odnosu djeca-roditelji ta koja određuje kako se postaviti prema ovoj temi. Ja pak mislim da je sve stvar navike.

Kako ja nisam zvala roditelje imenom, meni je prirodnije da me dijete zove mama. Osim toga, baš jako volim riječ “mama”. Sa svojim djetetom razgovaram kao s odraslom osobom, no ipak se zna tko donosi važne odluke.

Nekad treba poslušati starije jer imamo više znanja i iskustva, dok s prijateljima gradimo drugu vrstu odnosa – i tamo postoje granice, ali nijedan prijatelj ne bi baš trebao biti drugom mama ili tata da djetetu, na primjer, ne dopusti da se odveže u vožnji. Dakle, ne želim baš biti prijateljica svom djetetu, iako želim imati blizak, povjerljiv i prijateljski usmjeren odnos.

Dosta psihologa već je reklo svoje mišljenje o ovoj temi i zaključak je da nema boljeg ili lošijeg, ali valja imati jedno na pameti. Roditelji mogu naučiti djecu da ih zovu ličnim imenom, a ne “mama” i “tata”, no kako kaže američki psiholog Dr. Harris Stratyner, “to ponekad kod djece daje snažan osjećaj moći, što može izazvati probleme stvarajući narcisoidnost.”

Iako u našim generacijama nismo zvali roditelje osobnim imenima, puno je narcisa oko nas, pa mislim da baš ne možemo okriviti imenovanje za pojavu tog tipa ličnosti. No, ajde, možda ima nešto u tome što je ranije spomenuti doktor rekao. Ne znam.

Svako ima svoj način roditeljstva. Neko ne voli tepati djeci, neko voli. Jedna me frendica opomenula kad sam njezinoj kćerki jednom nešto zatepala i nisam više nikad. Njezinoj djeci, svojom djetetu jesam. Neko sa svojom djecom razgovara kao sa svakom drugom osobom, neko im se obraća svisoka. U odgoju kombinujem sve osim zapovijedanja, od tepanja u nekim nježnim trenucima do jasnog i direktnog razgovora na jezičnoj razini koju dijete može shvatiti.

Što se tiče mojih roditelja, to jest odgoja, stvari su tu bile dosta jasne.

Svoju mamu i tatu sam zvala mama i tata, dok sam očuha zvala (i još ga zovem) imenom. Iako mi je očuh vrlo bliska i jedna od najdražih osoba, a moj tata pokojni već 30-ak godina, ne zovem ga tata. A neko pak svekrvu zove mama! Iako volim svoju svekrvu, ona mi nije mama. Kao što mi to niko nikad neće biti. Imala sam samo jednu. I da me zamoli da ju zovem mama, ja to ne bih mogla. Nije mi prirodno. Nekom jest i sve ok.

Ima nas različitih i to što je nama nešto neobično, ne znači da je naše bolje. Najvažnije je da se poštujemo svi u porodici, ma kako se međusobno zvali.