Dejanu Trniniću trenutak nepažnje promijenio je život

Jedan trenutak nepažnje može da promijeni čitav tok života. To se desilo Dejanu Trniniću kobnog 31. oktobra 1999. godine.

U povratku iz diskoteke kući, na jednom ravnom dijelu u centru Banjaluke, izgubio je kontrolu nad automobilom i u punoj brzini direktno udario u drvo.

„Konkretne noći se i ne sjećam jer sam cijeli dan i veče konzumirao alkohol u gradu. S obzirom da nisam bio vezan, zadobio sam tešku povredu kičmene moždine, a moja prva sjećanja jesu iz bolnice gdje sam naredni dan operisan. Kada sam se probudio iz anestezije shvatio sam da ne osjećam ništa ispod pojasa, ali u prvom momentu, kao neko ko je tek napunio 19. godina nisam imao pojma šta me je zadesilo, niti koliko težak put ka oporavku je ispred mene“, priča Dejan za portal UNA.

Mislio je da će u bolnici ostati par dana i izaći, ne znajući da će bolnice, operacione sale, banje postati njegov drugi dom naredne tri, četiri godine.

„S obzirom da sam imao frakturu lumbalnog pršljena, nakon provednih 62 dana na neurohirurgiji, upućen sam na rehabilitaciju. Tako sam svoj dojučerašnji normalan život, izlaske u grad i tek započeta predavanja na 1. godini PMF-a u Banjaluci zamijenio mukotprnoj borbi da iz invalidskih kolica ustanem na noge“, priča Dejan.

Zahvaljujući svojoj ogromnoj upornosti, ali i podršci porodice kaže da je uspio nakon dvije godine da se oporavi u toj mjeri da ne koristi više invalidska kolica, već da se samostalno, ali otežano kreće.

„Svoju životnu traumu nisam zaboravio, jer se s njenim posljedicama suočavam svaki dan. Ipak, sebi sam, na neki način, oprostio tu sopstvenu grešku u životu i odlučio da moram naprijed, da ono što sam skrivio moram da ispravim tako što se neću predati i pokušati vratiti ono što se vratiti moglo“, navodi Dejan za portal UNA.

Nastavio je školovanje, završio fakultet, zaposlio se kako bi bio samostalan, a ne zavisio od neke invalidnine ili pomoći roditelja i sada, zajedno sa svojom suprugom, pokušava da živi normalan život suočavajući se sa svim izazovima koje i ostali ljudi imaju.

„Danas mogu da hodam samo uz pomoć štaka i ortopedskih pomagala koje se nalaze na mojim nogama. Ponovo vozim automobil, ovaj put na ručne komande. Poštujem saobraćajne propise, ne jurim i ono što je najvažnije više ne pijem“, ističe naš sagovornik.

Nažalost, bolove trpi i dan danas

„To je trenutno možda najteži dio mog života i svih napora da svakodnevno funkcionišete, što je jako teško ako vas neizdrživ bol prati tokom dana ili noći. Kao posljedica povređene kičmene moždine i nepotpune paraplegije trpim bolove koji su i danas tu prisutni, pune 23 godine poslije. To su bolovi u obje noge, na mjestima koje ne osjetim, pa se mogu nazvati i fantomskim bolovima nalik stanju s kojim se suočavaju osobe s amputiranim ekstremitetima“, objašnjava Dejan i dodaje: „Ponekada su ti bolovi neizdrživi, noge me toliko snažno bole da često, u 2 ili 3 poslije ponoći moram da idem u Hitnu pomoć kako bih primio injekciju jer tablete i druga terapija ne daju rezultate. Ali, svjestan sam da nisam jedini takav slučaj i da su mnogi ljudi, usljed različitih stanja, primorani da se na neki način nose s tim i nauče da žive s bolovima, jer medicina ne nudi nikakvo trajno rješenje“, priča Dejan.

Navodi da ga je ta saobraćajna nezgoda, jedna greška i odluka da pijan uđe u auto koštala svih tadašnjih planova za budućnost i svega onoga što je mislio da će mu se dešavati kasnije u životu, ali i oblikovala na način da je ovo što jeste danas rezultat te greške i svega što se posljedično izdešavalo nakon toga.

„Da mogu, ne bih tu grešku učinio, međutim, kako u životu kazaljke sata ne možete vratiti i imate samo jedan ispravan put, a to je naprijed, kada je prošlo dovoljno vremena odlučio sam krenem dalje i da se potrudim da imam koliko toliko normalan život“, kaže Dejan.

Noseći sa sobom sve posljedice koje je donijela ta saobraćajna nezgoda, svjestan je da svi imamo samo jedan život koji treba da iskoritimo na najbolji mogući način.

„To sam i čini mi se uspio, uz dovoljno volje, truda i borbe nastavio sam život tamo gdje ga je ta kobna noć umalo prekinula“, ističe Dejan za portal UNA.

Pametni ljudi uče na tuđim greškama

„Nesavjesnim vozačima poručujem da i oni pokušaju da nauče od mene, tj. da izvuku pouku iz moje priče. Ja sam dobar primjer za sve ono što nikako ne trebaju uraditi. Stvar je veoma jednostavna i svodi se na rečenicu VOLAN I ALKOHOL NE IDU SKUPA“, jasan je Dejan.

Ako pijete ne vozite, ako vozite nemojte piti.

„To mladi ljudi moraju da prihvatite kao pravilo koje njima ili nekom drugom može spasiti život“, ističe sagovornik.

Problem u našem društvu je, smatra Dejan, što imamo toleranciju na konzumaciju alkohola u kombinaciji sa vožnjom, pa mislimo da je normalno da odemo autom u grad, popijemo nekoliko pića i vratimo se sigurno kući pri tome razmišljajući kako da izbjegnemo policiju.

„Mladim ljudima kažem ako izlaze kako bi pili, da isplaniraju svoj bezbjedan povrtak kući, da pozovu taksi ili nekog trijeznog vozača da ih vrati kući. Na predavanjima koje držimo po srednjim školama skrećem im pažnju da taksi nije skup, makar ga plaćali svaki put kada izađete, nije veći od cijene koju ja plaćam već evo pune 23 godine“, zaključuje Dejan.

Misli gdje parkiraš

Udruženje „STEP“ pokrenulo je kampanju pod nazivom „Misliš li gdje parkiraš?“ koja za cilj ima podizanje svijesti građana o problemu zloupotrebe označenih parking mjesta namijenjenih osobama s invaliditetom, kao i nesavjesnog parkiranja kojim se onemogućava slobodno kretanje korisnika invalidskim kolicima.

Realizacijom projekta planirano je da u narednih mjesec dana bude pojačana kontrola neodgovornih vozača koji ne posjeduju validnu parking-kartu - takozvani znak pristupačnosti, a zauzimaju parking mjesta predviđena za lica sa invaliditetom.

Takođe, cilj projekta je i istraživanje o zloupotrebama korištenja znaka pristupačnosti, zatim korištenje falsifikovanih i neodgovarajućih oznaka, ali i informisanje korisnika o zakonskom načinu izdavanja znaka pristupačnosti.

Problem s kojima se osobe sa invaliditetom susreću svakodneno predstavljeni su realizacijom dva video spota.

„U jednominutnim spotovima moj kolega Zoran Vujin i ja, koji smo ujedno i osnivači Udrženja smo željeli ukazati na situacije s kojima se susrećemo kao osobe s ivaliditetom, bilo da se radi o pronalsku slobodnog označenog parking mjesta, ili preprekama na koje tokom kretanja nailaze korisnici invalidskih kolica“, ističe Dejan koji je i direktor Udruženja.

Članovi Udruženja „STEP“ izvršiće analizu korištenja ovih parking mjesta u Banjaluci u okviru koje će osoba s invaliditetom anketirati vozače koji oduzimaju mogućnost parkiranja kategorijima lica kojima su označena parking mjesta namijenjena, odnosno vozačima koji onemogućavaju slobodno kretanje korisnicima invalidskih kolica.

Ovom prilikom neodgovornim vozačima koji ne posjeduju validnu parking kartu – tzv. znak pristupačnosti biće uručeni informativni leci sa sloganom kampanje „Misliš li gdje parkiraš?“, koji između ostalog ukazuju na visinu kazni koje su predviđene za ovaj vid prekršaja.

„Takođe, ovim putem pozivamo sve građane se uključe u akciju, fotografišu nepropisno parkirane automobile ili koji onemogućavaju slobodno kretanje osobama s invaliditetom, a da zabilježeni materijal dostave putem profila Udruženja „STEP“ na društvenim mrežama.

Po završetku projekta u septembru mi ćemo nadležnim službama predstaviti prikupljene podatke koji će nadam se omogućiti kvalitetniju kontrolu, ukazati na mogućnost za promjenu zakonske regulative  i sankcionisanje u ovoj oblasti, te detektovati lokacije na kojima je potrebno postaviti dodatna parking mjesta za lica sa invaliditetom“, zaključuje Dejan.