Zombie virusi izazivaju infekcije i nakon što su 48.500 godina bili zamrznuti

Možemo mi raspravljati koliko hoćemo o tome je li globalno zatopljenje realnost ili je sve samo zavjerenički prenapuhana panika koju iz boktepita kojih interesa šire razne Thunbergice i Zeleni, ali je neminovna činjenica da na Arktiku sve toplija ljeta i sve kraće zime zaista otapaju vječni led i permafrost - smrznuti sloj tla ispod površine zemlje - otkrivajući slojeve Zemljine geološke i biološke prošlosti iz kojih bi se, nakon što su u polarnom zamrzivaču mirovali desetke tisuća godina, mogli osloboditi bakterije i virusi s potencijalom ugroze zdravlja ljudi i životinja.

Scenarij smrtonosne pandemije izazvane bolešću iz daleke prošlosti probuđenom iz ledenog sna zaista zvuči poput radnje znanstveno-fantastičnog filma, ali znanstvenici vrlo ozbiljno upozoravaju da su rizici takvih događaja, mada statistički maleni, ipak vrlo podcijenjeni. Apokaliptičnoj prijetnji odmrznutim, mrtvim-a-živim „zombie“ mikroorganizmima osim toga treba pribrojiti i kemijski radioaktivni otpad koji još iz doba Hladnog rata stoji uskladišten u permafrostu kako ne bi naštetio divljim životinjama i poremetio ekosustave, a također se može osloboditi tijekom otapanja.

„S ledenom kapom Zemljinih polova i permafrostom događaju se potencijalno neugodne stvari koje nas znanstvenike zabrinjavaju, jer nam dokazuju kako je važno da što više sadašnjeg leda održimo u smrznutom stanju“, opominje Kimberley Miner, klimatska znanstvenica u NASA-inom laboratoriju pri Kalifornijskom institutu za tehnologiju u Pasadeni, Kalifornija.

Permafrost predstavlja značajan dio globalnog ekološkog sustava, jer prekriva petinu sjeverne hemisfere, tisućljećima održavajući ledeni okov u područjima arktičkih pustopoljina (tundre) i borealnih četinarskih šuma (tajge) Aljaske, Kanade i Rusije. Razlog zašto je permafrost dobar medij za dugovječnu pohranu biološkog materijala nije samo zato što je smrznut; vječno ledeno tlo je osim toga prostor bez kisika u kojega ne prodire ni svjetlost, dakle doslovce ima karakteristike koje suvremena prehrambena industrija ističe kao preporuku za održavanje dugotrajne svježine: „Čuvati zaštićeno od zraka, na hladnom i tamnom mjestu“.

Vječno smrznuta zemlja služi kao neka vrsta vremenske kapsule, čuvajući - osim drevnih virusa - i mumificirane ostatke brojnih izumrlih životinja koje su znanstvenici posljednjih godina uspjeli iskopati i proučavati, uključujući mladunce špiljskog lava i vunastog nosoroga. Ustvari, ako ćemo iskreno, uopće nisu iskopani nego su se sâmi pojavili nakon što se otopio led iznad permafrosta starog 30.000 godina. Jer, arktičke se regije zagrijavaju i do četiri puta brže od ostatka planeta, što gornji sloj nekada ledeno okamenjenog permafrosta pretvara u normalno, blatnjavo tlo omekšano vodom iz odmrznutog leda. A u njemu se razbuđuju i oslobađaju svi virusi i bakterije kojima je u pradavnom dobu vrijeme stalo, zarobljeno ledenim okovom, piše Bug.hr.

Kako bi bolje razumio potencijalne rizike koje bi okolišu i ludima mogli donijeti odmrznuti prethistorijski virusi, Jean-Michel Claverie, profesor medicine i genomike na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Aix-Marseille u Marseilleu, testirao je uzorke zemlje uzete iz sibirskog permafrosta kako bi provjerio postoje li u njima virusne čestice i jesu li nakon odmrzavanja sposobne funkcionalno živjeti. Ako shvatimo da je „funkcionalno živjeti“ samo znanstvena metafora za potencijalnu sposobnost zaražavanja živih stanica koju bi odmrznuti virusi mogli imati, jasno je da profesor Claverie u načelu prekopava po smrznutoj zemlji u potrazi za onim što opisuje nazivom „zombie-virusi“. A sve ovo ne biste čitali – već pogađate – da ih nije i pronašao.

Claverie se sa svojim timom bavi detaljnim istraživanjem jedne vrste virusa koju su prvi put otkrili prije dvadeset godina, još 2003. Poznati su pod nadimkom divovski virusi jer su mnogo veći od tipičnih današnjih virusnih vrsta, vidljivi su već i običnim svjetlosnim, a ne samo snažnim elektronskim mikroskopima, što ih čini pogodnim modelom za ovakvu vrstu proučavanja.

Ta posvećenost detaljnoj analizi vitalnosti virusa zamrznutih u permafrostu djelomično je inspirirana rezultatima prethodnih istraživanja ruskih znanstvenika koji su 2012. godine oživjeli divlji cvijet iz sjemena pronađenog u smrznutoj jazbini vjeverice iz ledenog doba. Baš poput urnebesno histeričnog sabljozubog Scrata koji u crtiću „Ice Age“ manijakalno pokušava uloviti i pospremiti žir da mu se nađe kao hrana u dugim zimskim tisućljećima ledenog doba, tako su i pra-vjeverice prije tridesetak tisuća godina zaista sakupljale plodove i sjemenke, pa ih spremale u svoje tajne ostave. Jedna od tih sjemenki, prvi puta odmrznuta iz permafrosta nakon 32.000 godina duge hibernacije, izrasla je u lijepu biljčicu s bijelim cvjetovima, izravnog pretka današnje arktičko-sibirske pušine (Sylene stenophylla).

Pitanje koje se postavlja nakon što su deseci vrsta virusa nakon odmrzavanja iz permafrosta ponovo oživjeli i postali zarazni dolazi logično i samo od sebe: kriju li se u premafrostu (koji se posljednjih godina spontano odmrzava na sve većem teritoriju nekadašnjeg naizgled vječnog leda) i tragovi postojanja virusa i bakterija koji mogu zaraziti ljude?

A odgovor je jednako tako logičan: da, naravno da postoje… i već su pronađeni u permafrostu. Ne moramo ići čak ni jako daleko u prošlost kako bismo naišli na smrznute viruse koji su svojedobno uzrokovali smrtonosne bolesti ljudi: na primjer, u selu na poluotoku Seward na Aljasci je iz ženskog tijela ekshumiranog iz permafrosta 1997. godine je analiziran uzorak tkiva pluća, koji je sadržavao je genomski materijal virusa influence H1N1 odgovornog za pandemiju španjolske gripe 1918/19., koja je tijekom te dvije godine inficirala jednu trećinu tadašnje svjetske populacije i usmrtila preko 50.000.000 ljudi. A 2012. godine su znanstvenici potvrdili da 300 godina stari, ledom mumificirani ostaci žene pokopane u Sibiru sadrže genetske potpise virusa koji uzrokuje variolu veru, velike boginje, bolest koja je cijepljenjem potpuno iskorijenjena s lica Zemlje još 1970-ih godina.

Između srpnja i kolovoza 2016. u Sibiru se dogodilo izbijanje lokaline epidemije antraksa (bedrenice), zoonoze (bolesti koja se prenosi između ljudi i životinja), a kojom je bilo zaraženo stotinjak ljudi i više od 2000 sobova. Epidemiološki tim zadužen za razjašnjenje ovako masovnog izbijanja te inače rijetke infekcije otkrio je kako je širenje antraksa posljedica odmrzavanja permafrosta tijekom tadašnjih iznimno vrućih sibirskih ljeta, što je omogućilo starim sporama Bacillus anthracis da ponovno izbiju na površinu sa starih groblja davno umrlih ljudi i životinjskih lešina.