Užitak vertikalnog kretanja: Uspon ne oblikuje samo stijena, nego i ljudi s kojima ste u njoj

"Prvi uspon Anića kukom nakon završene škole s Karmen, penjanja na Dabarskim kukovima s Nikolom vođom moje škole, ledeni slapovi iznad oblaka u dolini Anlauftal s Franom, svemirske konverzacije na štandovima s Milasom, u nevremenu zajedno u stijeni Kogla s Irenom, izlazak na travnatu livadu iz prvenstvenog uspona u Alpama s Tinom, mirna veče s Bernijem pod zvijezdama u stijene El Capitana s pogledom na Yosemite dolinu, koncert s dvije gitarice usred prvenstvenog uspona u stijeni Hvara s Natašom, lebdenje grebenom Meije kroz oblake s Marijom, urnebesne zimske avanture s Keletom i Zeletom, alpinistička skijanja niz strme kuloare s Mirkom i Sandom, osmijeh i sjaj u očima tečajca nakon izlaska iz prvog njegovog ozbiljnog smjera, jutarnja soliranja u Paklenici…" nabraja Rene najdraže uspone i priznaje da mu je teško izdvojiti jedan, jer su uz same stijene i brda glavna komponenta ljudi s kojima ih dijelimo.

Rene Lisac vanredni je profesor na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu i bivši predsjednik Društva arhitekata Zagreba, vlasnik obrta za visinske radove, alpinist, član alpinističkog odsjeka HPD Željezničar i voditelj nekoliko alpinističkih škola, zaljubljenik u divljinu i ekstremno eksponirana mjesta poput šiljastih vrhova planina i isturenih otoka, u lakoću i slobodu kretanja, strmo i turno skijanje, neobične avanture i jogu, pisanje i fotografiju, piše punkufer.

O alpinizmu, identitetu i krovovima

Pitamo ga je li arhitekt koji penje ili penjač koji se bavi arhitekturom, a on odgovara da zapravo nije ni jedno ni drugo. Objašnjava da iz nekog nepoznatog razloga voli svoje najmilije identitete držati razdvojeno, skoro kao neke zasebne svjetove ili oaze.

"No nekad nas život iznenadi i poveže ih", primjećuje, "hopsanja po krovovima i borbe s dimnjacima nakon potresa, kao i visinski radovi su kod mene upravo bili spoj alpinizma i arhitekture. A i moment da dodatno zavolim i povežem se s gradom u kojem sam odrastao ali i iz kojeg otkad znam za sebe samo tražim priliku da zbrišem negdje u prirodu."

Nakon potresa koji je pogodio Zagreb, "alpinisti - koje se često percipira kao individualce, ovisnike o adrenalinu i ljude koji nepotrebno riskiraju svoj život – su dobili priliku pokazati što su u brdima u sebi izgradili“, prisjeća se prvih tjedana nakon potresa provedenih na krovovima nastradalih zgrada.

"Nisu to samo tehničke vještine potrebne za ovakav posao, tu su sigurnost i snalažljivost, kreativnost, efikasnost, neumornost, altruizam, zajedništvo... a i sposobnost da se pritom vrlo dobro zabave. Sve to, što inače stavlja osmijeh na licu penjača koji se vraća nakon uspješnog uspona, izvedenog samo za njega i njegovog partnera, punilo je i naša srca ovih dana nakon silaska s uspješno saniranog krova i riješene još jedne opasne lokacije. No ovaj taj je osmjeh dobio svoj odraz u sjaju u očima naših sugrađana i njihovim dirljivim zahvalnim porukama."

O učenju i iskustvu 

Rene se bavi alpinizmom gotovo dvadeset godina. Iako ga je u prve avanture, kao dijete, odveo bratić – alpinistički vodič u Franciskoj, za pravo je, kaže, sve počelo s alpinističkom školicom u HPD-u Željezničar. Privlačilo ga je kretanje u brdima, s lakoćom, po zahtjevnom i strmom terenu. No itekako je svjestan opasnosti u planinama, kao i toga da unatoč svoj pažljivosti ne možete imati sve pod kontrolom i nekad odlučuju planine… ili peh.

Doživio je rijetko potresno iskustvo prije devet godina kada je prilikom uspona na Khan Tengri u Kirgistanu, lavina zatrpala njega i njegovog prijatelja i penjačkog partnera. Rene se nekako uspio iskopati.

Aktivno je sudjelovao i u višegodišnjem projektu HPD-a Željezničar pod nazivom Put Ekspedicionizma, čiji je idejni začetnik bio naš veliki alpinist Dado Mesarić, i čiji je cilj je postepeno podizanje kapaciteta članova društva za odlaske na ekspedicije. Put Ekspedicionizma bilježi dvije velike ekspedicije na Kavkaz i Cordillera Blanca u Peruu te niz penjačkih izleta od Slovenije do zapadnih Alpa.

"Kada se zaputimo na sedmicu dvije u dolomite ili zapadne Alpe, onda to uglavnom zovemo penjačkim izletom ili putovanjem. Ekspedicije moraju imati bar nekoliko od sljedećih faktora: udaljena ili nedostupna lokacija, uspon na visine iznad 4-5000 metara, istraživanje nepoznatog i područja ili pak samo trajanje putovanja koje prelazi 3-4 tjedna“ objašnjava razliku i nastavlja o pripremama. „Dužina priprema zaista može varirati, a rekao bih da primarno ovisi o broju ljudi i dostupnosti informacija što je sve manje problem. Pripreme su uglavnom logističke prirode organizacije dolaska do ciljane stijene i skupljanje potrebne hrane i opreme, no moraju biti i fizičke poput kondicijskih i penjačkih treninga kao i priprema za boravak na visini.“

Zanima nas što misli o penjanju u Hrvatskoj. "Što se tiče snage naše penjačke zajednice, u sportskom penjanju naši najjači penjači relativno dobro prate svjetske dosege u teškim ocjenama, dok u alpinizmu je taj jaz značajno veći. Osim što nam visoka brda i zimski uvjeti nisu baš pred nosom da bi alpinizam bio jedan od temelja naše kulture, krize poput ratova i pandemija svakako nisu bili na pomoć. Hrvatska ima fenomenalni potencijal za sportsko penjanje, pritom mislim na kratke sportske smjerove do 30-40m i opremljene duge smjerove. Uz nekoliko kopnenih lokacija, mediteranskim uvjetima oblikovan vapnenac Dinarida omogućio je rani i kvalitetni razvoj sportskog penjanja, od Istre, preko Velebitskih stijena poput Dabarskih kukova, pa sve do velikih stijena Biokova i penjališta na otocima. Pritom Paklenica i Anića kuk spadaju u lokacije svjetskog značaja i prepoznatljivosti. No za ozbiljniji alpinizam, zimske uspone i velike stijene nam je potrebno se otisnuti prema susjednim alpskim državama.“

O trenutku

Za sebe Rene kaže da nije kompetitivni penjač, već je više usmjeren na izazove i doživljaje odlaska u ozbiljne stijene nego na samu penjačku ocjenu. "No alpinizam vidim kao jednu uključivu disciplinu gdje svatko prema svojoj inspiraciji ili potrebi ima priliku stvarati svoju priču i vlastiti individualni odnos prema planini i usponu. Naravno dok god time ne remeti i druge, u svojim možda potpuno drugačijim pristupima i izazovima. A brda - kao mjesta gdje imamo priliku biti svoji, ispoljavati svoju kreativnost neopterećeni onim što ostaje iza nas u dolini, obaveze, problemi, ograničenja i sl." kaže.

Kada ne penje, voli odvesti drage ljude na lijepa mjesta u Hrvatskoj i Sloveniji na planinarenje, uživa u svojim malim odisejama s kajakom po Jadranu, kosi travu i kupa se pod slapovima uz kolibu na Mrežnici.

Uskoro gostuje i na prvom Festivalu usporenog putovanja, na kojem će, otkriva nam, održati predavanje o jednom zanimljivom usponu u stijeni El Capitain u NP Yosemite.