I u 75. godini života Iggy Pop veći je punker od bilo koga drugog na planetu Zemlji

Zaista nadnaravno zvuči da je Keith Richards (79) nedavno bio na turneji kojom Stonesi obilježavaju 60 godina postojanja, kako je Dylan (81) i dalje nepojmljivo aktivan te da se s novim albumima uskoro na turneje planiraju otisnuti i Ozzy (74), Young (77) i Iggy (75), potonji nam najbliže dohvatljiv 14. juna s Peppersima na bečkom stadionu "Ernst Happel". 

Nije rock‘n‘roll atletika, no Iggy se na sceni i danas troši više od spomenutih, ali i Keef, Ozzy i Iggy te u nešto manjoj mjeri Dylan i Young, premda ni njima ovisnost o alkoholu i/ili nekim drugim opijatima nije bila strana, živjeli su suprotno savjetima lijekara za doživljenje dugog vijeka, pa i duboke starosti.

Vjerovatno ima više starih ljudi koji su živjeli neporočno nego onih koji su živjeli uz alkohol, duvan i narkotike, ali ipak nedostaje medicinsko objašnjenje zašto nas gore spomenuti rock‘n‘roll djedovi fasciniraju, ne samo godinama koje su doživjeli, nego i djelima koja i danas stvaraju, a u to spada i Springsteen (73) koji je živio čednije, i Willie Nelson (89), koji se decenijama nije skidao s flaše i pušenja marihuane. Ili je tajna dugog života drugačija od one koju sugeriše medicina, pa se može svesti na to da činiš ono što ti godi, ili je sve u genetici, samo nam to medicina ne želi priznati, piše Jutarnji list.

Elem, biti panker sa 75 godina na plećima, daleko je više nemoguća misija od onih iz istoimenih serijala filmova s Tomom Cruiseom, ali Iggy je takva njuška da se bez problema u rolu pomlađenog kuma punka efektno vratio na novom albumu "Every Loser".

I to nakon šansonijerskih albuma "Preliminaires" (2009) i "Apres" (2012) te ambient-jazz izdanja "Free" (2019), između kojih je utisnuo i izvrstan rock album "Post Pop Depression" (2016). No čak i od potonjeg je "Every Loser" - na kojem su u produkciji mladog Andrewa Watta (Miley Cyrus, Metallica, Eddie Vedder, Ozzy, Justin Bieber, Lana Del Ray, One Republic, Maroon 5…) svirali Chad Smith i Josh Klinghoffer iz Peppersa, Duff McKagan iz Gunsa, Dave Navarro, Chris Chaney i Eric Avery iz Jane‘s Addiction, Stone Gossard iz Pearl Jama, Travis Barker iz Blink-182, i pokojni Taylor Hawkins iz Foo Fightersa - prilično drugačija zvijer. 

Dočim je suzdržaniji i za moj ukus intrigantniji "Post Pop Depression" bio plod saradnje Iggyja i Josha Hommea, "Every Loser" je luđi, zabavniji i žešći album na kojem se Iggy okušao u autorskoj suradnji s nekim od gore pobrojanih muzičara. 

I oni su zvijezde sami za sebe, ali ovdje zvuče poput poklonika i štovatelja Iggyja. U neku ruku mu i vraćaju dug, jer gotovo svi su karijere izgradili na postulatima kojih ne bi bilo da Iggy nije razvalio sebe i vrata kroz koja su kasnije nahrupili punk, post-punk, grunge i alter-rock. 

Svi su se oni podredili i prilagodili Iggyju, a Watt je uspio složiti efektnu produkciju u rasponu od prljavog proto i garažnog punka preko glam, gothic i hard rocka, do pop balada u kojima je Iggy kao crooner ponovo briljantan, a što potvrđuje i "You Want It Darker" s jesenas objavljenog albuma "Here it Is: A Tribute To Leonard Cohen".

Ako i nedostaju elegancija i suptilnost, te mrak koji su isijavali iz "Post Pop Depressiona", koji su ujedno bili i svojevrsna korespondencija s berlinskim godinama Iggyja i Bowieja, "Every Loser" za protutežu nudi ludističke momente poput onih iz uvodne "Frenzy" sa stihovima "I got a dick and two balls, that‘s more than you all", kojima Iggy gromoglasno najavljuje što mu je na umu. 

"Neo Punk" je stihovno prizemna koliko to samo Iggy može iznijeti, a da ne ispadne bedast, pa funkcionira kao moderni punk-rock klasik, zapravo hardcore punk, dok su "Modern Day Ripoff" i "All The Way Down" pjesme koje kao da su stigle s nekog zagubljenog albuma The Stoogesa iz ranih 70-ih. 

Za razliku od njih, "Strung Out Johnny" divna je pop-rock balada u stilu U2, "New Atlantis" elegantna koliko i "China Girl", "Morning Show" krasan baroque-pop, "Comments" zgodan hibrid synth-popa i glam-rocka, a odjavna "Regency" poput goth-rock hita The Curea u kojem pjeva Iggy. Ponavljam, misteriozniji "Post Pop Depression" (mi) je bio interesantniji, no Iggy ovako napucan i nabrijan album nije imao još od "Skull Ring" (2003), s također brojnim gostima, a komercijalan i zabavan još od "Brick By Brick" (1990) s hitom "Candy Girl" u produkciji Dona Wasa. 

Tada još nije navršio ni 45. godinu. Dakle, što na takvu Iggyjevu dugovječnost kaže medicina?