Traume nakon pucnjave na Vračaru će se tek pokazati: Dvije stvari neophodne za oporavak

Građani neprekidno zovu Institut za mentalno zdravlje u Beogradu za pomoć nakon tragedije u školi na Vračaru - brojeve telefona najčešće okreću odrasli tražeći utješnu riječ za svoju djecu.

A utješne riječi su u ovakvim trenucima neuhvatljive. Čovjek bi nakon slike koja je iz Beograda otišla u svijet, rekao da će svijeće još dugo gorjeti na Cvetnom trgu, a psiholog da će se traume djece i roditelja tek pokazati. I iskustvo i knjige govore samo jedno - neophodno je pružiti ljubav i sigurnost.

"Nikako pritiskati sada djecu. Dajte im da se emotivno isprazne, podržite ih u tome, plačite i vi sa njima. Jer ovo je tragedija svih nas, ovo je, što reče jedna majka, poraz svih nas. I u tom porazu treba da budemo zajedno i da nešto naučimo", rekla je terapeut za traume Sara Zorica Mitić.

"Roditelji su možda previše zauzeti svojim brigama i poslovima, u društvu se promovišu vrijednosti koje uopšte nisu za vrednovanje. Kod nas postoji niz pravila, uputstava, grupe za suzbijanje nasilja i reagovanje, ali je praksa i primjena neadekvatna", rekla je Slavica Radovanović iz skupštinskog Odbora za prava djeteta.

Često su zakoni i odluke mrtvo slovo na papiru, dok mnogi očekuju da se nasilje ili traume riješe sami od sebe, ali to nikada ne ide tako - saglasni su stručnjaci.  

"Ja sam nedavno akreditovala predavanje o traumama - samo je dvoje bilo prijavljenih. Mi nemamo ni institut za traume, nemamo niti jednu državnu instituciju koja se bavi traumama ili rasvjetljavanjem: šta su traume, kako se dolazi do trauma i kakva je korelacija između trauma i patološkog ponašanja. Ono što mi svi sada vidimo na vrlo neprijatan način, da postoji jedna korelacija između trauma koje je ovaj dečkić imao i onoga kako se on nažalost branio od njih", dodala je Mitić.

"Raditi na edukaciji u školama kako reagovati i kako postupati ako se desi talačka kriza ili nasilje u školama. Kako djeca i škola treba da se ponašaju, ključ svega je zapravo u prevenciji. I u stalnom, konstantnom radu sa djecom koja se nalaze u ovakvim situacijama", zaključila je terapeut za traume.

Zato niko ne treba da se libi toga da okrene broj telefona i traži pomoć - recite istinu o događaju, napravite okruženje gdje će se svi osjećati bezbedno, budite empatični i dozvolite djeci da iskažu svoja najdublja osjećanja. U okolnostima koje su previše šokantne za sve, najgore je požurivati oporavak i izbjegavati razgovor o događaju.