Jugoslavija - zemlja idealizovana do savršenstva

Nedavno u Beogradu, dok je sunce pržilo, autobusi su se zaustavljali i odlazili ispred Muzeja Jugoslavije, u glavnom gradu Srbije.

Pojavila se gomila ljudi, neki su nosili cvijeće, a nekolicina njih je mahala starom jugoslovenskom zastavom.

Došli su posjetiti muzej u kojem se nalazi grob Josipa Broza Tita, utemeljivača socijalističke Jugoslavije.

Mnogi od posjetilaca odrasli su u starom sistemu i došli su obilježiti njegov rođendan, koji je prije raspada Jugoslavije bio veliki državni praznik.

Neki su pripadali krajnje ljevičarskim političkim strankama i nosili su majice i transparente koji su izgledali kičasto. Ali bilo je i nekoliko mlađih ljudi. Na stepenicama ispred posebne izložbe koja prikazuje Titove godine kroz plakate, umjetnine, i snimljena sjećanja "običnih ljudi", susreo sam 18-godišnjeg Miloša Tomčića s kapom i šalom 'pionira', jugoslavenskog socijalista pokret mladih, piše novinar Guardiana.

“Htio sam vidjeti sliku tog vremena”, rekao je kad sam ga upitao zašto je došao. “Bilo je to sjajno vrijeme. Svi su se voljeli", dodao je.

Je li sebe smatrao Srbinom ili Jugoslavenom? “Jugoslaven”, odgovorio je bez oklijevanja. “Mama mi je Srpkinja, tata Crnogorac, baka Hrvatica. Zapravo, moja porodica je iz cijele Jugoslavije.”

Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, sastavljenu od šest republika – Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije, plus tadašnje autonomne oblasti Kosovo – osnovao je Tito 1945. godine.

Titova država imala je za cilj ujediniti različite etničke i vjerske grupe u regiji pod sloganom "jedinstvo i bratstvo". Rastući nacionalizam nakon njegove smrti 1980. doveo je do njenog raspada 1992. i krvavih jugoslavenskih ratova 1990-ih.

Uobičajena priča tokom tih godina bila je da je Tito gotovo pola vijeka prisiljavao različite narode da žive zajedno protiv njihove volje. Ali 30 godina kasnije, mnogi još uvijek gaje duboku naklonost prema zemlji koja više ne postoji i žale zbog njenog raspada.

U Srbiji, 81% ljudi kaže da vjeruje da je razlaz bio loš za njihovu zemlju.

U Bosni i Hercegovini, koja je uvijek bila najmultikulturalnija od svih republika, 77% ljudi dijeli to mišljenje. Čak i u Sloveniji, koja je bila prva država bivše Jugoslavije koja je ušla u EU i koja se naširoko smatra "najuspješnijom", 45% stanovnika još uvijek kaže da je razlaz bio štetan.

Jugonostalgija

Sklonost starom sistemu često se naziva i “jugonostalgija”.

No, Larisa Kutović, politička antropologinja iz Sarajeva koja proučava postjugoslavenski identitet u Bosni i Hercegovini, oprezna je s tim izrazom.

“Nostalgija podrazumijeva neku vrstu melanholije ili čežnje”, kaže ona. Naravno, to postoji, u mnogim restoranima i pansionima širom regije, kao što je poznati Café Tito u Sarajevu, ukrašen kičastim memorabilijama koji predstavljaju ružičasti pogled na to doba.

Ali Kutović kaže da postoji i pokret mlađih ljudi koji kritičnije gledaju na taj period, ocjenjujući njegove pozitivne i negativne strane.

"Postoji velika zahvalnost za socijalističko doba, a ono je povezano s ekonomskim rastom i velikim poboljšanjima životnog standarda", kaže ona, dodajući da su "neispunjena obećanja" jugoslavenskog projekta blijeda u poređenju s nacionalizmom i nasiljem koji su uslijedili .

Većina država bivše Jugoslavije doživjela je ogroman ekonomski pad nakon ratova i još uvijek pate od visokog broja odliva mozgova.

BiH i Srbija posebno su pogođene političkim sukobima, a njihova stambena naselja i željeznice izgrađene u Jugoslaviji propadaju.

Iako su Hrvatska i Slovenija pronašle relativnu stabilnost kao članice EU, zahtjevi drugih zemalja su zastali.

Radnička industrija

U tom kontekstu, neki se pitaju može li prošlost sadržavati rješenja za budućnost.

Kutović navodi pokrete za radnička prava koji su se u BiH pojavili u posljednjoj deceniji, a temeljeni su na starom jugoslavenskom socijalističkom modelu radničkog samoorganizovanja.

“Taj je sistem bio vrlo specifičan za Jugoslaviju”, kaže ona, objašnjavajući njegovu razliku od staljinističkog državnog vlasništva nad industrijom.

Iako je Jugoslavija bila jednostranačka država, postojale su jasne razlike u odnosu na druge zemlje. Tito je utemeljio pokret nesvrstanih i održavao uravnotežene odnose između Zapada i SSSR-a, a građani Jugoslavije mogli su putovati u obje regije.

Snagu starog jugoslavenskog pasoša spominju mnogi od onih koje susrećem posjećujući Titov grob, a kojima su sada potrebne vize za ulazak u većinu zemalja.

Raspad sistema i odlazak ljudi

Druga uobičajena tema koju Kutović vidi je gubitak statusa i percepcija da su ljudi iz relativno velike, poštovane zemlje otišli u mnogo manje, manje značajne zemlje.

George Peraloc rođen je u Sjevernoj Makedoniji 1989., ali sada živi u Bangkoku.

"Kad god moram učiniti nešto birokratsko kao što je otvaranje bankovnog računa ovdje, oni nikada ne mogu pronaći Sjevernu Makedoniju u svom sistemu, ali mogu pronaći Jugoslaviju", rekao mi je.

“Ako mene pitate, još bismo mogli imati koristi od federacije, čak i ako to nije Jugoslavija, jer smo tako mali i beznačajni sami za sebe.”

Vjeruje da su ti osjećaji uobičajeni među ljudima njegovih godina, koji zapravo nikada nisu živjeli u starom sistemu.

"Sva naša infrastruktura je iz tog razdoblja, a sada se raspada", dodaje.

29. novembar

Javljaju se i pokreti koji preispituju antifašističko, antinacionalističko nasljeđe regije, koje su ratovi revidirali ili nastojali izbrisati. Nastali su zborovi na kojima se pjevaju stare partizanske pjesme, kako na Balkanu tako i u dijaspori.

U Beču zbor 29. novembar, nazvan po datumu osnivanja Jugoslavije, sastoji se od članova iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Njegov početni cilj bio je osporiti nacionalizam koji je izrastao u dijaspori tokom i nakon ratova. Jugoslavenski radnički klubovi, gdje su se ljudi prije sastajali da piju kafu, razgovaraju i igraju šah, postali su separatisani po nacionalnosti. Članovi zbora obučeni su u crvene i plave jakne sa zvijezdama koje upućuju na staru jugoslavensku zastavu, ali izbjegavaju pjevati pjesme povezane s komunističkom partijom ili koje slave Tita.

"To je svjesna odluka jer znamo da se događa glorifikacija, što je problematično", kaže dirigentkinja Jana Dolecki, koja je porijeklom iz Hrvatske i preselila se u Beč 2013. "Osim toga, zapravo nisu imali dobre pjesme", rekla je kroz smijeh.

Umjesto toga, članovi pažljivo biraju melodije za koje vjeruju da se mogu primijeniti na trenutne političke borbe kao što su rastući nacionalizam i populizam.

"Pokušavamo se držati podalje od istorijskog revizionizma", kaže ona. "Možete ući u ovo slavljenje prošlosti, uvijek govoreći da je bilo bolje, ali ne razmišljajući o tome što 'bolje' zapravo znači."

Zbor je pomogao nekim članovima istražiti osjetljivo razdoblje istorije.

Marko Marković, koji je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Beču, kaže da je njegova porodica odbijala razgovarati s njim o ratovima dok je bio dijete.

“Bilo je to previše komplikovano za razumijevanje sedmogodišnjaka, ili su barem tako mislili”, sjeća se. “Tako sam uvijek imao osjećaj da je istorija o mjestu odakle sam došao - tabu tema.”

Kada je pronašao zbor, osjetio je da konačno može "zakrpati neke rupe".

Internet takođe pruža pristup ljudima da ponovno otkriju previđene aspekte svoje baštine. Nekoliko popularnih Instagram računa uspoređuje namještaj, brutalističku arhitekturu i grafički dizajn tog razdoblja.

Jugoslavija kao raj

Peter Korchnak, koji je odrastao u tadašnjoj Čehoslovačkoj, pokrenuo je podcast 'Remembering Yugoslavia 2020'.

“Dok sam odrastao, Jugoslavija mi se činila kao raj”, kaže on, objašnjavajući da bi mnogi ljudi koji bježe od čehoslovačkog režima pobjegli u Jugoslaviju. Disidenti iz drugih komunističkih zemalja, poput Rumunije iz vremena Ceaușescua, često su činili isto. “Gledali smo nasilni raspad Jugoslavije, dok sam ja svjedočio mirnom raspadu vlastite zemlje”, kaže. “Počeo sam tražiti sličnosti, upoređujući to dvoje. I jednostavno sam postao fasciniran time.” Korchnak je bio pogođen emocionalnim izlivima koje prima od nekih slušalaca. “Najbolji komentar koji sam čuo je da je to kao javni servis”, kaže. “I mnogi ljudi kažu: ‘Dugo sam se sramio i pomisliti na riječ ‘Jugoslavija’. Neki su rekli da je to čak bilo poput terapije.”

Korchnaku je frapantna naklonost koju mnogi bivši Jugoslaveni gaje prema svom starom sistemu.

“Možda ćete čuti starije ljude [u Češkoj] kako govore: ‘Oh, tada su stvari bile jeftinije’, ali uglavnom su svi krenuli dalje”, kaže on. “Ali [u bivšoj Jugoslaviji] to se nekako transformisalo u nešto drugo.”

Međutim, neki su kritičniji prema onome što smatraju pretjeranim romantizmom tog razdoblja.

Porodica Arnele Išerić je iz Bosne i Hercegovine izbjegla je u SAD, gdje je odrasla tokom rata.

“Kao dijete imala sam utisak da je [Jugoslavija] bilo najdivnije vrijeme i da je sve bilo skladno”, kaže ona. “Ali kad sam odrasla, shvatila sam da postoje stvari koje mi se ne sviđaju.” Kao razlog navodi nedostatak LGBT prava i suzbijanje političkog neistomišljenika.

Duh Jugoslavije

No, kaže da se još uvijek može poistovjetiti s “duhom” Jugoslavije.

“Kada putujem u druge dijelove regije, poput Crne Gore ili Hrvatske, uvijek se osjećam kao da se povezujem s ljudima. Govorim njihov jezik i imamo sličnu kulturu.” Kako vrijeme odmiče i kako su mlađi ljudi manje direktno pogođeni traumom rata, neki smatraju da postaje lakše analizirati to razdoblje.

“Gotovo svaki dan neko pita može li nas intervjuisati za svoju disertaciju o postjugoslavenskom identitetu”, kaže Dolecki, dirigent zbora. “Dugo je to bila društveno tabu tema”, slaže se kolegica Marković. “Ali ova generacija ima luksuz biti dovoljno daleko da nema sve predrasude i traumu koja dolazi s tim. I mislim da to vrijeme tek dolazi”