Nasmijano ti nebo slavonsko, šmekeru

Ispred jedne kuće u Borovu, selu koje se odmara na magistralnom putu Vukovar - Dalj, nalazi se prva parola: Rodio si se znajući samo za život. To, ako ćemo pošteno, i nije parola. To je prvi stih kratke pjesme kojom su se Borovčani oprostili od Siniše Mihajlovića, piše banjalučki novinar Goran Dakić u tekstu objavljenom na portalu mojabanjaluka.info.

Šest riječi: Rodio si se samo sa život. I to je beskrajno tačno. Jer ničega drugoga nije bilo u onom prepoznatljivom trku nakon razornog slobodnjaka i u onom još prepoznatljivijem osmijehu koji je bio dječački iskren i nevin. Ničega drugog tu nije bilo osim života. Ispunjenog, odsanjanog, ostvarenog.

Nešto lično: Miha ne može da umre

Rodio si se samo za život. Tako su se, u prvoj strofi, njegovi oprostili od Mihajlovića koji je ponekad, kao u onom trku poslije prvog gola zakucanog u desni donji Aumanov ugao, sav bio život. Radovali su se mnogi kada su davali golove, ali mi se čini da se niko nikada nije radovao kao Mihajlović te večeri kada je „gorila Zvezdina fudbalska školjka“. U tom trku i na tom osmijehu se nije vidjelo ništa drugo osim života. Razuzdanog, nadmoćnog, razigranog.

Ispred jedne kuće u Borovu, selu koje se proteže na desnoj strani Dunava, nalazi se i druga parola: Živeo si znajući samo za pobedu. To, ako ćemo pošteno, i nije parola. To je drugi stih kratke pjesme kojom su se Borovčani oprostili od Siniše Mihajlovića.

Umjesto In memoriama: Siniša Mihajlović

Opet šest riječi: Živeo si samo za pobedu. I to je beskrajno tačno. Od onih hiljadu uvježbanih slobodnjaka opucanih u dedina garažna vrata ili komšijsku betonsku tarabu do žutih i crvenih kartona na italijanskim, španskim ili engleskim terenima, sasvim je svejedno, vazda je to bio život za pobjedu.

Čak i kada ga je nesrećni Zof uvodio tri minute prije kraja da okrene protiv Reala na Bernabeu, a znao je da je to nemoguće, bilo je to trčanje na pobjedu, na još jedan zalet, na još jedan šut. U onoj sezoni kada je Lacio osvojio Skudeto, kada su za rimski klub igrali i Nesta i Veron i Poborski i Krespo i Nedved, Mihajlović je bio najbolji. Sjećam se štopanja jedne lopte koja mu je vertikalno padala na nogu „na ivici protivničkog šesnaesterca“. U padu ju je provukao kroz noge i potom dodao Krespu ili Inzagiju, ne sjećam se tačno, ali se sjećam da je to uradio igrač koji je sa Nestom činio kineski zid te sezone u Seriji A. Zadnji vezni, a uradio je nešto što sam kasnije vidio da radi jedino još veliki Zidan.

Zvezda se oprostila od Mihe: Čovjek koji je volio, čovjek koga su voljeli

Ispred jedne kuće u Borovu, selu koje je od bogojevskog mosta i granice sa Srbijom udaljeno svega dvadeset i pet kilometara, nalazi se i treća parola: Poslednji pozdrav Siniši, borovskom šmekeru i mangupu. To, ako ćemo pošteno, i nije parola. To je treći i završni stih kratke pjesme kojom su se Borovčani oprostili od Siniše Mihajlovića.

Ovaj put sedam riječi: Poslednji pozdrav Siniši, borovskom šmekeru i mangupu. A zar može drugačije nakon ona dva maksimirska centaršuta u godini kada bi svaki pošteni hrvatski navijač radije prodao Dalmaciju sa Istrom nego pristao na neriješeno tog 9. oktobra 1999. godine? Zar može drugačije nakon što je Vijerija i Adrijana odveo na pljeskavicu sa urnebesom i ajvarom u pô beogradske noći? Zar može drugačije nakon što je Jeremisu pljunuo u usta, a Klinsmanu prebio dva vita rebra?

Oproštaj od Mihe na Kapitol brdu u Rimu

Mihajlović je godinama bio moja jedina veza sa fudbalom, a ponekad i sa zavičajem. Ne umijem sebi da objasnim, kamoli drugima, zašto sam, ali sam do svake kosti bio ponosan na Mihajlovićevo slavonsko porijeklo. To je moj zemljak češao stative i prečke Juventusa, Intera, Milana, Parme, Fiorentine! Kad god bi Lacio pobijedio, ja sam bio srećan. A ako bi u toj pobjedi i Mihajlović zabio, onda bismo nas dvojica, vjerovao sam tada tako, bili najradosniji Slavonci u sedam okolnih galaksija.

U podrumu kuće u kojoj smo tada živjeli pronašao sam jednu staru, ali dobrostojeću stolicu. Iznosio sam je napolje, u dvorište, i namještao tik uz ogradu. A onda bih sa nekih šest-sedam metara pokušavao da pogodim onu rupu između njenih nogu. Pucao sam satima, uz minimalne pauze, čekajući da neko prođe ulicom, pa da namjestim što ozbiljniju pozu prije nego što odapnem. Sa sve podignutom kragnom, naravno. Komšija iz ulice pored, poginuo je prije petnaestak godina čisteći na terenu mine, znao mi je ponekad dobaciti: Đe si, Mihajloviću?! Sunce ti nebesko ljubim, pa šta je više trebalo da se desi?

Brojne fudbalske legende stigle na sahranu Siniše Mihajlovića

U srednjoj je svako navijao za svakoga: Štrumf za Juventus, Milko za Inter, Matej za Fiorentinu, Hajduk i ja za Lacio (on zbog zvezdaša koji su tamo igrali, ja, dabome, zbog zemljaka). Kako ponedjeljkom banemo u učionicu, tako jedni druge rešetamo rezultatima kola od tog vikenda! Želio sam silno tih mjeseci Mihin dres, ali, što rekao profesor Božo, para nema i ne zna se kad će ih biti. Nekako sam ga na koncu iskamčio od druga koji ga je nemarno i nehajno nosio, ali na svega dva ili tri dana. Dres je bio rašiven oko vrata i nisam znao šta da radim. Obećao sam krojačici prekoputa da ću joj izubijati sva drva kad ih nabavi ako mi lijepo ušije poderano mjesto. Prihvatila je ugovor i ja sam dva naredna dana nosio jedanaesticu i u školi i po kući i oko kuće i po Laušu gdje god bih mrdnuo. Bilo je to ono kolo, evo sjećam se i sada, kada su Lacio i Fiorentina igrali 3:3. Lazio je imao dva penala, oba je pucao zemljak. Prvi je promašio, drugi je pogodio.

Miha će biti sahranjen danas u Rimu

Nakon one utakmice na kojoj je Mihajlović dva puta ubacio sa desne strana, da bi Mijatović glavom, a Stanković leđima zaledio kompletan „Maksimir“ sa sve svečanom ložom u kojoj je od huje pucao „otac nacije“, uzeo sam papir i olovku. Nisam znao ništa o pisanju, o pisanju pjesama pogotovo, ali sam mladalački ponosan na projektile slavonskog zemljaka izvezao nekoliko epskih deseteraca od kojih do danas pamtim samo prvi: Kad zagrmi iz Borova sela/zatrese se Slavonija cela… Izgubio sam svesku sa tim pjesmuljkom, baš kao što sam izgubio i papirić na kojem je pisalo Goranu od Mihajlovića i koji sam uspio da iskamčim onog dana kada je reprezentacija igrala na Borčevom.

Zemljak, vrijeme je da se rastajemo. Ti si sada otišao, rano i prerano, a meni je, eto, srce puno kad vidim ko se sve i kako oprostio od tebe. Znao sam da si gromada, ali nisam znao da si planina. Ako biram još jedan pored onog s Marakane, to je onaj skraćeni korner sa desne strane protiv Čelzija kada su svi očekivali centaršut. Nasmijano ti nebo slavonsko, šmekeru.

Odlazak velikog Mihe