Zašto se bojimo mraka?

Između horor filmova i priča o duhovima, mrak se često povezuje sa strašnim stvarima. A za mnoge ljude ta povezanost može dovesti do stvarnog straha od mraka, naročito kod djece. Postoji pravi razlog iza ovog vrlo uobičajenog straha, a on nadilazi priče o duhovima i strašne filmove koje ste čuli i gledali (iako su i oni dio toga).

Strah od mraka poznat je kao 'pripremljeni strah'

"Vidio bih strah od mraka kao nešto što nazivamo pripremljenim strahom", rekao je Martin Antony, profesor psihologije na Univerzitetu Toronto Metropolitan.

"To znači da smo spremni ili predisponirani razviti strahove od nekih stvari više od drugih", dodao je. Ti pripremljeni strahovi proizlaze iz onoga što bi bilo opasno za naše praistorijske pretke - stvari poput visina, paukova, zmija i mraka.

"Vjerovatno smo tokom evolucije, kroz prirodnu selekciju, izgrađeni da razvijemo ovaj strah, a mrak bi bila jedna od onih situacija kojih bismo se lakše bojali", dodao je Antony.

Strah od mraka je vrlo čest strah

Prema Krystal Lewis, kliničkom psihologu s Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje, strah od mraka vrlo je čest, naročito među djecom, piše Huff Post.

"Strahovi su normalan dio dječjeg razvoja. Vidimo priličan broj djece koja se boje mraka, što je razvojno prikladno". Ali, dodao je Antony, većina djece s vremenom preraste taj strah.

Može proizaći iz straha od nepoznatog

"Većina stvari zbog kojih se osjećamo nelagodno su stvari koje vidimo kao nepredvidive i izvan naše kontrole", rekao je Antony. Kada je riječ o mraku, postoji neizvjesnost - "ne znamo što je tamo", To takođe može biti posljedica određenih životnih događaja.

Strah od mraka traje kod mnogih ljudi u odrasloj dobi - otprilike 11 odsto stanovništva SAD-a boji se mraka, rekao je John Mayer, klinički psiholog, za Glamour Magazine.

Neki odrasli mogu se bojati mraka kao rezultat negativnog iskustva koje su imali noću. Bilo da se radi o pljački ili napadu ili nečem trećem, to bi iskustvo mogli povezati s noći i mrakom.

"Takve stvari mogu uzrokovati razvoj strahova", rekao je Lewis.

Strah od mraka mogao bi čak biti sastavni dio posttraumatskog stresnog poremećaja povezanog s negativnim incidentom. Ako je to slučaj, dobra je ideja potražiti podršku od pružaoca usluga mentalnog zdravlja.

Kad god se suočimo s mračnom sobom ili mrklim noćnim nebom, mogu nam na pamet pasti slike iz strašnih filmova, a djeca mogu pomisliti na čudovišta. Neko ko se boji mraka "ne voli vrstu neizvjesnosti koju tama nosi sa sobom. Ako u mraku ima grabežljivaca, vjerovatno ih ne možete vidjeti, a to vrijedi i danas kao i za naše pretke prije hiljadu godina.

Strah od mraka može se pretvoriti u nešto više

Ključno je pratiti ovaj strah i primijetiti ometa li vaše normalne aktivnosti ili dobrobit. Kada strah ometa svakodnevni život ili utiče na odnose, moglo bi biti više u igri. Važno je utvrditi treba li vam pomoć.

To bi moglo uključivati ​​terapiju izloženosti, koja polako izlaže ljude njihovom strahu kako bi im pomogla da se naviknu na njega, ili kognitivno bihevioralnu terapiju, koja je "vrsta intervencije koja pomaže ljudima da se pozabave beskorisnim spoznajama, izbjegavanjem ponašanja i pratećim fiziološkim nevoljama".

Za neke ljude strah od mraka zapravo može biti fobija, što znači da je nametljiv u svakodnevnom životu. Međutim, za većinu je to samo strah koji potiče od nepoznatog, iz strašnih filmova ili čak od naših najranijih ljudskih predaka.