Na "Teatar festu" promovisana knjiga Dušana Ljuštine

Večeras u Narodnom pozorištu Republike Srpske, prije predstave “San o zavučaju” (Neviđeno folk snoviđenje) - promocija knjige “Primjenjeni marketing u hrvatskim kazalištima”, Dušana Ljuštine.

“Mi u Republici Srpskoj, nismo imali nijedan rad koji je na taj način analizirao pozorište i kulturne potrebe”, rekao je urednik ove knjige, Nenad Novaković.

Novaković izražava zadovoljstvo što je ova knjiga izašla baš u Banjaluci i što je prva promocija baš na “Teatar festu”.

Profesor marketinga i odnosa s javnošću, Mladen Mirosavljević izdvaja intervjue sa stručnjacima, ankete sa djelatnicima u pozorištima, ali gledaocima predstava, koje je Ljuština sabrao u knjizi.

“Ono na šta je ukazao Ljuština, a što je primjenjivo i kod nas, to je da se vrijeme jako brzo mijenja. Tehnologija utiče na sve aspekte naših života, na marketing, na umjetnost. Onaj, ko ne prati tehnološke promjene, teško može da uspije u bilo čemu”, ističe Mirosavljević, dodajući da je osnov svega - istraživanje tržišta.

“Kod nas se to smatra bacanjem novca, a bez toga ne možemo da doneseme neke konkretne marketinške planove”, kaže on.

Ljuština, dodaje Mirosavljević, ukazuje na pristup tradicionalnom pozorištu i na pitanje - šta je danas uopšte pozorište? Kome služi? Ko su danas posjetioci pozorištu?

“Ljuština je postao niz krucijalnih pitanja, što nije čudno, s obzirom na njegovo tridesetopetogodišnje iskustvo, samo u pozorištu”, zaključio je Mirosavljević.

Autor knjige, Dušan Ljuština kaže da je sa ovom knjigom htio da pošalje nekoliko poruka, te da je sada samo pitanje “dokle su te poruke dobacile”.

“Nisam siguran da je to daleko dobacilo”, priča Ljuština, dodajući da je ova knjiga zahvalnost onima koji su “jurišali na barikade zbog njega”.

“Tu knjigu sam napisao da pokušam, na neki način, braniti Šerbedžiju, o kojem je u Hrvatskoj napisano dosta laži. Htio sam da branim i Fadila Hadžića. Htio sam i da kažem političarima - ljudi, moj otac i ja se nismo ni u čemu slagali, ali smo se neizmjerno poštovali i voljeli. Htio sam da na jednom mjestu saberem sve relevantno što se tiče kazališta u Hrvatskoj”, poručuje Ljuština, dodajući da je, na kraju, dok je pisao ovu knjigu, pronašao i rupe u svom znanju.

“Kad je čovjek svjestan svog neobrazovanja, on je jako bogat, ali kada to ne shvata, onda za njega pomoći - nema”, smatra Ljuština.

Ovom knjigom je, kaže, htio i da utiče i na sve direktore pozorišta.

“Rukovođenje pozorištem je ozbiljna stvar”, kaže on.

Zadatak pozorišta je, zaključuje, da ispituje društvo do te mjere da boli.