Šta je šljivovica Srbima: Neodvojivi dio života, koga svijet sve više prepoznaje

Rađanje, vjenčavanje, smrt, bilo da se raduje ili tuguje, kada se započinje posao ili dočekuju najmiliji – kod Srba se sve to radi uz šljivovicu.

Postala je neodvojivi dio naših života, pa nije slučajno što joj je UNESKO, zbog "socijalne prakse i znanja koje se odnosi na njenu pripremu i upotrebu" dodijelio status nematerijalnog kulturnog naslijeđa.

A kako je to piće postalo dio srpske tradicije i dio nacionalnog identiteta?

Šljiva je vjerovatno jedino voće koje Srbe prvo asocira na alkoholno piće koje se dobija od njega, a ne na samu biljku. Jeste da porjeklo vuče iz Azije, ali se kod nas toliko odomaćila da je dobila i svoj muzej.

A tamo – od vremena kada ju je čiča pekao u zemljanom kazanu, preko onih bakarnih, pa do ovih modernih... Koliko je to Srbima bio važan dio života govori i da je 1909. godine, prvi registrovani patent u Zavodu za patente bio – kazan za spremanje rakije.

"Sa rakijom se gosti dočekivali, ispraćali, slavile slave, tugovalo, tako da je to nekako postalo malo više od klasičnog pojma pića. Sve to je postao dio folklora, neke subkulture", kaže za UNU Miroslav Kuburić, vlasnik destilerije i proizvođač rakije "Bojkovčanka".

Vremenom se proizvodnja usavršavala, tehnologija napredovala, ali se provjereni recepti - nisu menjali, kažu proizvođači "Djedove rakije".

"Naš tradicionalni način pravljenja šljivovice se radi na našim tradicionalnim kazanima, gdje se rakija peče na modernim uređajima. To su ove destilacione kolone", objašnjava vlasnik destilerije i proizvođač rakije 'Djedove rakije' Pavle Ćorović.

Čak i oni koji je peku u svom dvorištu hvale se da im je rakija odlična. Ipak, oni sa priznanjima mogu da kažu šta je najvažnije za dobru šljivovicu.

"Kvalitetno voće, čista i pravovremena fermentacija, kvalitetno pečenje i poslije svega toga rad sa buretom i kvalitet samog bureta. Pojave se neke tercijalne arome, pojavi se nešto što samo bure, ako je dobro i kvalitetno, može da oplemeni to piće", objašnjava Ćorović.

"Sve što ne biste pojeli - nemojte ni da stavite u kominu. Sudovi treba da budu higijenski, sa visokim standardom, da budu čisti, treba da se uradi na vrijeme. Treba da se pažljivo komina sačuva, da se završi ta alkoholna fermentacija. I, na kraju krajeva da to stoji odgovarajuće vreme u zavisnosti od voćne vrste", ističe Kuburić.

Ono što ume da bude najskuplje u ovom procesu jeste vrijeme. Rakija mora da odleži i sazri, a ako se posle toliko čekanja ispostavi da se pogriješili, morate da krenete iz početka i potrošite još nekoliko godina do vrhunske šljivovice. Zato i ne čudi što su rakije u posljednje vrijeme po cijeni prestigle druga alkoholna pića.

"Prava, kvalitetna, srpska rakija mora da bude, u cjenovnom smislu, komparativna sa skupim alkoholnim pićima koje mi smatramo referentnim - viski, konjak, votka. Kada bi se uzeli to od čega se pravi viski i od čega se pravi rakija - za šta biste se prije opredelili? I koliko to košta?", pita ovaj proizvođač.

Pored šljivovice, svijet je počeo da prepoznaje i kvalitet naše viljamovke, pa je tako ona ušla u top 5 najboljih žestokih pića. Proces pripremanja sličan je kao i kod šljive, ali postoje i razlike.

"Prije svega, ljudi kada prave rakiju znaju da naprave tu grešku, zato što im viljamovka dozrijeva napolju. Bilo bi dobro da im dozrijeva u kontrolisanim uslovima, da sva ta količina voća dozre ravnomjerno i onda bi se tu sigurno povećao kvalitet", objašnjava Ćorović.

Svijet sve više prepoznaje vrhunsku srpsku rakiju, pa nije novost da one na sajmovima odnose medalje, a potrošači je stavljaju ispred drugih, sličnih pića. Njena ponuda, ipak, i dalje premašuje tražene količine, ali sve više postaje važan srpski izvozni proizvod.