UNA vremeplov: Božja ruka + Gol vijeka = osveta za rat

U žiži Mundijala održanog 1986. godine u Meksiku bio je čuveni Dijego Armando Maradona, čovjek koji je Argentince odveo na krov planete uz dva gola koja su upisana u anale fudbalske igre i koja su bila svojevrsna ratna osveta "mrskim" Englezima.

Popularni Mali zeleni sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka bio je na vrhunce forme, moći i slave.

Na zelenom pravougaoniku se poigravao sa rivalima, a planetarna smotra bila je idealna prilika da svoj legat nadogradi najvažnijim reprezentativnim trofejom.

Dvije lake pobjede u grupi nad Južnom Korejom i Bugarskom, te remi sa svjetskim prvakom Italijom pokazali su snagu Gaučosa.

U šesnaestini finala je "na mišiće" otpisan Urugvaj, nakon čega je uslijedila antologijska bitka sa Engleskom. Dvije zemlje su u to vrijeme bile u zategnutim odnosima zbog Foklandskog rata, oružanog sukoba koji je trajao 74 dana i u kojem je 649 argentinskih i 255 britanskih vojnika izgubilo život, uz tri civilne žrtve. Rat je okončan povlačenjem Argentine sa Foklanda.

Zato je boj pred 114.580 duša na "Asteki" bio više od fudbala. A Maradona je odlučio da bude glavni osvetnik, pokazujući obje strane svog karaktera - onaj genijalni i onaj "namazani", prgavi.

Prvo je demonstrirao ovu drugu stranu, kada je glavom pokušao da savlada Pitera Šiltona, ali je ostao "prekratak" pa je tako loptu rukom pogurao ka mreži. Svi su vidjeli šta se desilo, osim glavnog sudije Alija Benasera iz Tunisa.

Na pitanje kako je postigao gol, Dijego je poslije meča odgovorio da je on "igrao glavom, a bog rukom". I tako je nastala legendarna Božja ruka. Mnogo godina kasnije, u Maradoninoj autobiografiji ostala je zabilježena i sljedeća izjava:

"Sada mogu da kažem ono što nisam mogao u trenutku koji sam definisao kao božju ruku. Koja božja ruka? Bila je to Dijegova ruka".

I dok je po ovom pogotku, ali i mnogim drugim nestašlucima, omaleni Argentinac ostao upamćen kao loši dečko svjetskog fudbala, ono što je uradio svega četiri minuta kasnije upisalo ga je u besmrtnike.

Čudo se dogodilo u rasponu od 10 sekundi, na prostoru od 60 metara. Ektor Enrike je dodao loptu Dijegu koji je krenuo ka meti. Redom je "nizao" Pitera Bredslija, imenjaka mu Rida, Terija Bačera dva puta, njegovog imenjaka Fenvika, prije nego li je "zalomio" i Šiltona, obišao ga i pospremio loptu u praznu mrežu.

Godine 2002. u izboru FIFA Maradonino remek-djelo je proglašeno Golom vijeka. Sve što je Gordi Albion uspio da uradi do kraja "fudbalskog rata" bilo je da preko Gerija Linekera ublaži poraz.

Mali zeleni je blistao i u polufinalu protiv Belgije, koju je sa dva hica u metu praktično sam otpisao (2:0). Potom je u finalno slavlje nad Zapadnom Njemačkom (3:1) ugradio asistenciju, petu na turniru, za pobjedu, titulu i status božanstva.

Inače, 13. Svjetsko prvenstvo izvorno je trebalo da bude održano u Kolumbiji. Međutim, nakon samo godinu dana organizatori su objavili da zbog ekonomske krize moraju da odustanu.

Odluka je pala da zamjena bude Meksiko, koji se pokazao kao dobar domaćin 16 godina ranije. No, zemlju je 1985. pogodio razoran zemljotres i zadao dodatne probleme. Srećom po fudbalski svijet, stadionu su "preživjeli".

Na ovom šampionatu je igrano po drugačijem sistemu takmičenja. Timovi su bili podeljeni u šest grupa, dalje su išle dvije najbolje plasirane, te četiri trećeplasirane reprezentacije sa najboljim skorom.

Vrijedan pomena je i podatak da su Kanada, Danska i Irak debitovali na turniru koji je uživo pratilo 2.394.031 gledalaca, odnosno 46.039 po meču.

A na njima je po prvi put viđen tzv Meksički talas, navijački fenomen koji je kasnije popularizovan širom planete.

Jugoslavija nije nastupila na ovoj smotri. Klupu je od Todora Veselinovića naslijedio Miloš Milutinović koji je u "vatru" gurnuo mlađe igrače, ali uspjeh u kvalifikacijama je izostao.

Mada, ovakav epilog se nije naslućivao nakon pobjede protiv Istočne Njemačke u Lajpcigu kojoj je prethodio remi sa Bugarskom. Plavi su bili u igri sve da zadnja tri kola, ali na cilj nisu stigli pošto su ciklus završili porazima od Bugara, Nijemaca i Francuza. Takmičenje u grupi su okončali kao četvrti, samo je Luksemburg ostao iza njih.

Najistaknutiji pojedinci u nacionalnom timu bili su Zlatko Vujović, Velimir Zajec, Faruk Hadžibegić, Ranko Stojić, Blaž Slišković, Ljubomir Radanović, Ivan Gudelj, Mehmed Baždarević, Miloš Šestić, Fadilj Vokri... Šansu su dobijali i Milko Đurovski, Mirsad Baljić, Predrag Pašić, Marko Mlinarić, Haris Škoro, Vlado Čapljić...

Top 10 u Meksiku: Argentina, Zapadna Njemačka, Francuska, Belgija, Brazil, Meksiko, Španija, Engleska, Danska, Sovjetski savez.