Svetinje glamočkog kraja: Vijekovima ih rušili, one opstaju

Manastiri, crkve i džamije u Glamoču vijekovima su urušavane i paljene. Danas se na mjestima na kojima su nekada bile svetinje vide tek poneki ostaci koji svjedoče da je na tom mjestu nekada bila izgrađena crkva, odnosno džamija.

Iako se čekalo dugo, svetinje su danas obnovljene, a nekadašnji ostaci služe kao kulturno-istorijski spomenici.

Manastir Veselinje

“Na šestom kilometru od Glamoča prema Livnu, na pitomoj i plodnoj uzvišici, kao kakva duhovna straža, utješno se uzdiže i odvažno, suncem okupan, blista Manastir Veselinje”, napisao je između ostalog sveštenik iz Glamoča Srđan Belenzada u svojoj knjizi „Manastir Veselinje, grad na gori pored Glamoča“.

Posvećen je Rođenju sv. Jovana Krstitelja. Nova crkva manastira Veselinje, podignuta je na temeljima stare, koja je zbog dotrajalosti srušena.

Manastir je teško oštećen od strane Hrvatske vojske u toku rata 1995/96. godine, te u još dva navrata 1998. i 1999. godine.

Veselinje je manastirom proglašen 1985.

Ovaj manastir podigli su ktitori Veselin i Paulina Naerlović, koji su prije Drugog svjetskog rata živjeli u Glamoču, da bi 1941. pobjegli od ustaša. Skrasili su se u Argentini, sve do smrti.

Bogati industrijalac i trgovac krznom Veselin Naerlović, rođen na Vrbi kod Glamoča, 1904. godine, sa ženom je odlučio sagraditi skoro sve što se danas može vidjeti kada se prođu manastirska vrata. Umro je 1993. godine u jeku rata na putu za rodni kraj. Zbog rata se osam godina čekalo na prenos njegovih posmrtnih ostataka.

U krugu manastira postoje još i ktitorska kapela i kapela spomen-kosturnica novomučenika postradalih od ustaša 1941-1945. god. u jami Korićna i drugim jamama pored Glamoča.

Manastir ima i svoju biblioteku smještenu u jednoj kućici pored manastira koja je ispunjena knjigama i otvorena za sve ljubitelje književnosti.

Konak, česma, biblioteka, spomen soba, ostaci grobova, stara zvona, kapija, bogata istorija, duh vremena koji čuva, price koje ‘priča’ - sve to čini Veselinje vrijednim pomena.

Ovaj manastir nije jedina pravoslavna svetinja glamočkog kraja. U blizi se nalazi i crkva Silaska Duha Svetoga.

Katolička crkva svetog Ilije Proroka

Prema crkvenoj podijeli katolička crkva iz Glamoča je u Banjolučkoj biskupiji, a pripada Livanjskomu dekanatu.

Crkveni su objekti u posljednjem ratu bili u potpunosti devastirani, bez obzira koju vjeru predstavljali, te se moralo krenuti u izgradnju iz početka.

Kao i mnoge druge svetinje ovog kraja, stara crkva je srušena, a pored je izgrađena nova početkom ovog vijeka.

Ostaci stare crkve srušene 1903. godine, najprije u Drugom svjetskom ratu, a nakon što je obnovljena, opet srušene i spaljene u posljednjem ratu; podsjećaju na period sukoba i stradanja ovog kraja.

Pored nove sagrađene crkve koja ponosno stoji, danas traje gradnja u pomoćnom objektu pored crkve, dobrim dijelom zaslugama novog župana. Kako mještani pričaju dolaskom novog župana dosta stvari se pokrenulo na bolje.

Na jednim od vrata crkve nalaze se hrvatski sveci, Kojima su dodani likovi Ivana Pavla II. i Majke Tereze, tu je i drveni sveti Ilija s mačem na ulazu u glavni dio, te Isus od kamena prislonjen uz vanjski zid.

Sve zajedno crkvu čini neobičnom građevinom.

Gradska džamija u Glamoču

Gradska džamija nalazi se na izlazu prema Mrkonjić Gradu, srušena pa ponovno, puno veća, izgrađena.

Pored nje turbe, a spomenik ovdašnjim šehidima, stoji u strmini pored zgrade Medžlisa Islamske zajednice Glamoč.

Bila je srušena u Drugom svjetskom ratu, kao za vrijeme rata u BiH, a obnovljena tek 2018. godine.

Sve vrijeme joj je zubu vremena odolijevao  čitav zid sa mihrabom koji je originalni i ostao kao dio obnovljene džamije a koja je obnovljena u izvornom obliku istim kamenom od kojeg je bila i sagrađena.

Zeleno polje glamočko

O burnoj i bogatoj kulturno-istorijskoj prošlosti ovog dijela prekrasnog zelenog glamočkog polja i BiH svjedoče i stećci na lokalnim grobljima.

Prepun istorije, preživio rimski i osmanski period, velike ratove, rušen i obnavljan, i u starijem i u novijem dobu, Glamoč je ostao isto zeleno raskošan.

Njegovim rasprostranjenim poljima danas hode i Srbi, i Hrvati i Bošnjaci. Sve ih vezuje isti zavičaj.