Porodica iz Izjuma svjedoči o teškim danima

Ukrajinska vojska nedavno je vratila kontrolu u Izjumu, a mještani tog grada u oblasti Harkova vode borbu za preživljavanje u veoma teškom uvjetima u devastiranim kućama bez struje, plina i vode.

Takav slučaj je i sa porodicom Litveninko koja je tri mjeseca provela u skloništu, javlja Anadolija.

Izjum je bio među prvim ukrajinskim gradovima koji su se našli na meti februarskog ruskog napada i oko šest mjeseci je bio pod kontrolom ruskih snaga, a ukrajinska vojska ga je oslobodila ovomjesečnim kontranapadom.

To je i grad koji je ponajviše stradao u ratu u Ukrajini, a posebno dio koji se nalazi na istočnoj obali rijeke Sjeverni Donjec.

Mnogi stanovnici Izjuma napustili su grad početkom ruskog napada, ali značajan broj mještana je ostao u svojim domovima. Ukrajinska vojska se vratila u grad, uspostavila kontrolu i sukobi su okončani, ali bitka za opstanak se nastavlja za Izjumčane.

Izjumska porodica Litveninko jedna je od onih koje su cijeli rat provele u skloništu u svojoj zgradi, a u razgovoru s novinarom AA su se prisjetili tih teških dana.

Alona i Eduvart Litveninko i njihov 32-godišnji sin invalid Viktor su se početkom godine vratili u Izyum iz Češke, računajući da će lakše prebroditi porodičnu finansijsku krizu u svojoj kući. Međutim, počeo je rat i pravi košmar za njih.

Prozori na kući razbijeni su detonacijom od granatiranja obližnje zgrade, a televizor je od siline detonacije pao sa zida i razbio se.

Svaka porodica u zgradi u kojoj žive koristi zajedničku kuhinju i toalet, a kuhaju na vatri.

Stanje skloništa, u kojem je porodica Litveninko boravila tri mjeseca, dovoljno govori kroz koliko teška vremena su ti ljudi prošli tokom ratnih sukoba.

Alona je kazala da je na početku rata u njihovom gradu sve bilo normalno i da su iz vijesti saznali da je pogođen centar Harkova.

“Na televiziji su bile vijesti da je Harkov bombardovan. Zatim su počeli da i nas bombarduju. U tom periodu obično smo uvijek sjedili u bunkeru. Nikada nismo izlazili vani. pripremali smo hranu od prehrambenog materijala i konzervirane hrane koju smo imali. Svi smo jeli tamo“ rekla je ona.

Ističući da su uslovi u skloništu za njih bili prilično izazovni, Alona je rekla da su dane i noći provodili u mraku i da su na zrak izlazili samo kada su bile pauze između granatiranja.

Vital je mladić sa posebnim potrebama i sam je prošao kroz te teške dane u skloništu, a prolazi i dalju borbu za preživljavanje u Izjumu.

Naglasivši da su se trudili da njen sin ne osjeti rat, majka Alona je rekla da je i njihova zgrada oštećena u granatiranju.

“Mislila sam da će se betonske ploče srušiti na nas. Samo smo sjedili. Pokrivali smo Viktorovu glavu dekom tako da sve ovo nije mogao vidjeti“, rekla je Alona i prisjetila se dana kada su ruske snage došle na njihova vrata.

“Ušli su sa puškama u rukama. Sve su otvorili i pretresali bez dozvole, tražili su nešto. Ne znam ni ja šta su tražili. Tražili su mi novac, pa sam ja rekla da nemam novca. Otvorila sam novčanik i pokazala im da ima samo pet grivna. Rekla sam i da bih davno otišla iz grada da sam imala novac za to. Samo smo bespomoćno stajali ispred njih, Dijete je drhtalo“, kazala je Alona.

Otac Eduvart je rekao da je tokom racije sjedio u zajedničkoj kuhinji i da mu je prijetilo osam ruskih vojnika, a da je jedan od njih uperio pištolj u njega.

“I ja sam pitao šta hoće. Pokušavali su da zadrže Alonu u sobi. Onda su me izveli napolje. Došli su sa dva kamiona Urala. Udarili su me u glavu vojničkom šljemom. Jedan od njih mi je stavio bombu u usta i prijetio mi je da će me odvesti u Rostov i razapeti tamo“, kazao je Eduvart.

Okupacija Izjuma je okončana, a Litveninko i druge porodice sada čekaju kraj rata u Ukrajini i normalizaciju života.