Može li dugo istraživanje Covida otkriti druge velike medicinske misterije našeg doba?

Dok je koronavirus iz kratkotrajne zabrinutosti prerastao u potpunu paniku, Lili Lim je počela slušati o ljudima kod kojih je bolest trajala sedmicama ili čak mjesecima. 

Bilo je vijesti o mladim ljudima koji se nisu mogli otresti umora ili kognitivne slabosti, o ljudima koji su morali napustiti posao zbog iscrpljujuće iscrpljenosti.

Za Lima su simptomi bili zastrašujuće prepoznatljivi.

"Vidjeli bismo ih i rekli da su ti ljudi točno poput nas", rekao je 27-godišnjak kojemu je 2018. dijagnostifikovan mialgični encefalomijelitis (ME) – takođe poznat kao sindrom kroničnog umora (CFS). 

Lim je zagovornik pacijenata unutar ME/CFS zajednice i brzo se pozabavio nevoljama onih s dugim Covidom. "Ovo je ista stvar, samo se događa s drugim virusom."

Sindrom kroničnog umora i dugotrajni Covid dio su puno veće skupine bolesti koje nastaju nakon virusne ili ponekad bakterijske infekcije. Mononukleoza, HIV, Lyme, Ebola, Sars i mnoge druge infekcije takođe mogu imati slične dugotrajne učinke. No stručnjaci kažu da su pozornost, finansiranje i istraživanje ovih postinfektivnih bolesti kroz istoriju bili ograničeni, a pacijentima su simptomi često minimizirani ili odbačeni.

Duga pandemija Covida je to promijenila.

Dok su milioni ljudi širom svijeta već živjeli s postvirusnim bolestima prije pandemije, studija iz 2021. koju je objavila Američka ljekarska zadruga otkrila je da je više od polovice pacijenata s Covidom prijavilo simptome koji traju duže od šest mjeseci. 

To znači da se skupina potencijalnih pacijenata nakon virusnih bolesti vjerovatno višestruko povećala tokom pandemije. Napad je natjerao naučnike da muče kako bi pronašli odgovore i otključavanje misterija upornog Covida, kažu oni, što bi moglo dovesti do daljnjeg razumijevanja i drugih postinfektivnih bolesti.

"Ovo je jedna od dobrih strana", rekao je Ziyad Al-Aly, direktor kliničkog epidemiološkog centra na Sveučilištu Washington u Saint Louisu.

Možda najznačajniji napor da se razumije dugi Covid predvodi Nacionalni institut za zdravlje SAD-a (NIH), koji je izdvojio oko 1,15 milijardi dolara za projekt Istraživanje Covida za poboljšanje oporavka (Recover). A jedna od njegovih radnih skupina izričito ima za cilj pratiti sličnosti između dugotrajnog Covida, ME/CFS-a i drugih stanja nakon virusa.

“To je golemo povećanje sredstava”, rekao je Leonard Jason, psiholog sa Sveučilišta DePaul koji je proveo decenije istražujući postvirusne bolesti. 

Poređenja radi, NIH je eksplicitno dodijelio samo 35 miliona dolara ME/CFS istraživanju u sljedećih pet godina. “U koliko istraživačkih područja ulazite u koja morate uvjeriti ljude da je to legitimno područje proučavanja? Sve se promijenilo prije dvije godine.”

Istorijski gledano, naučnici su se fokusirali na neposrednije učinke virusa, a ne na njegov dugotrajni rep. "Mi kao ljekari prilično smo ignorisati postvirusnu bolest posljednjih 100 godina", rekao je Al-Aly. "Nismo to stvarno proučavali, nismo to stvarno pratili kroz vrijeme."

Gripa iz 1918. proizvela je ono što se nazivalo encephalitis lethargica , ili "bolest pospanosti", a slični simptomi pojavili su se tokom manje gripe iz 1957. i 1963. godine. Ali u svakom od tih slučajeva nije bilo mnogo istraživanja da bi se povezali dugoročni učinci s virusom. 

Post-polio sindrom je još jedna bolest koja je dobila ograničenu pažnju, posebno nakon što je vakcina protiv virusa postala široko dostupna 1950-ih. Sars, ebola i druge novije epidemije takođe su dovele do trajnih učinaka, iako ne u broju slučajeva koji je dovoljno visok da bi potaknuo opsežnu studiju.

ME/CFS je možda najčešća postvirusna dijagnoza u posljednjih nekoliko decenija, s procjenom prije pandemije od oko 1,5 miliona slučajeva u SAD-u. Ali čak je i tim pacijentima bilo teško da ih se čuje.

Billy Hanlon, 33, već pet godina živi s hroničnim umorom. No, u početku su doktori njegove simptome pripisivali psihosomatskoj bolesti ili su ih sve zajedno odbacivali. “Bilo je to prilično uznemirujuće iskustvo shvatiti da te ne shvataju ozbiljno,” prisjetio se. Tek kada je otputovao specijalistu u Sjevernu Karolinu, konačno je dobio dijagnozu i ubrzo je morao dati otkaz kako bi se usredotočio na ozdravljenje. “Ulagao sam sav svoj trud u posao i trčao okolo na sastanke”, rekao je.

Nisam mogla raditi. Nisam baš mogao vidjeti ljude. Bilo je teško čak i uvjeriti svoju porodicu da je to stvarno, Lili Lim

Lim je rekla da je takođe imala problema da je ljudi shvate ozbiljno, uprkos teškim simptomima. “Bila sam u biti kod kuće tri godine”, objasnila je. “Nisam mogao raditi. Nisam baš mogao vidjeti ljude. Bilo je teško čak i uvjeriti svoju porodicu da je ovo stvarno.”

Takve su priče previše česte, rekao je Jason, koji je vidio bezbroj takvih slučajeva. No sam razmjer dugog Covida mogao bi promijeniti način na koji medicinska zajednica postupa s postvirusnim bolestima. “To je ogroman broj ljudi. Vapi za tim da se nešto učini”, rekao je. "Ako možemo bolje razumjeti prirodu ovih vrsta neobjašnjivih bolesti, u konačnici ćemo imati transformaciju zdravstvenog sistema."

Naučnici su prvi koji su priznali koliko još moraju naučiti o postvirusnim bolestima. 

Jerry Krishnan, profesor medicine i javnog zdravstva na Sveučilištu Chicago Illinois, jedan je od onih koji su svoj fokus prebacili na dugi Covid i on svoju znatiželju dijeli na tri opšte kategorije: sam virus, odgovor pacijenta na virus i društvene ili biološke odrednice onoga što dovodi do produžene bolesti.

Sva ta područja, rekao je, zahtijevaće temeljnija istraživanja. "Ako ne možete opisati problem, ne možete ga riješiti", rekao je, dodajući: "Moramo prijeći s deskriptivnog rada na razumijevanje biologije."

Krishnan, koji pomaže u pokretanju rada programa Recover u Illinoisu, rekao je da je ogroman priljev dugotrajnog financiranja Covida već pomogao u pokretanju te temeljne znanosti. Istraživači oporavka su, na primjer, trenutno usred 470 miliona dolara vrijedne nacionalne studije o dugotrajnom Covidu. Takav je rad, rekao je Krishnan, "jedini način" da se počnu liječiti ili čak spriječiti postvirusne bolesti.

Joanna Hellmuth se slaže. Ona je neurologinja u Centru za pamćenje i starenje Sveučilišta Kalifornije u San Franciscu, a prije pandemije proučavala je dugoročne kognitivne učinke HIV-a – poput problema s motorikom, pamćenjem ili raspoloženjem. Unatoč godinama istraživanja, Hellmuth je rekao da naučnici još uvijek "stvarno ne znaju zašto se to događa", piše Guardian.

Ali ona ne vidi financiranje kao jedinu prepreku napretku, a takođe ukazuje na istorisjki nedostatak ljudi koji rade na postvirusnim bolestima. Kad je tek počela, prisjetila se: "Čak su mi drugi neurolozi rekli da je to loš izbor karijere."

Long Covid je preokrenuo tu predodžbu, rekla je, i potaknuo znanstvenu zajednicu. “Dobio sam e-poštu od ljudi iz raznih disciplina,” rekao je Hellmuth. “Toliko je ljudi zainteresovanih za ovaj problem.”

Hellmuth takođe naglašava potrebu za više temeljnih nauka, kao što je bolje razumijevanje načina na koji virusi putuju i ostaju u tijelu. S HIV-om, na primjer, rekao je Hellmuth, virus se seli u mozak gdje vjerovatno stvara sićušne rezervoare koji bi bolest mogli učiniti posebno teškom za liječenje. "Nadamo se da možemo identificirati slične mehanizme", rekla je o drugim virusima, "i nadamo se da ćemo razviti ne samo tretmane, već i prevenciju."

Prerano je reći kako bi točno mogli izgledati tretmani za postvirusnu bolest. Možda više antivirusnih lijekova ili možda steroida, rekao je Krishnan. Monoklonska antitijela su još jedna moguća opcija, među mnogima. Razvrstavanje kroz znanost u potrazi za rješenjima zahtijevat će vrijeme i resurse, rekao je. Liječenje također vjerojatno neće ovisiti samo o virusu, već će biti specifično za osobu. "Ovo će se u konačnici svesti na personalizirani tretman", rekao je Krishnan.

No čini se da su istraživači posebno uzbuđeni zbog mogućnosti da se te postvirusne bolesti mogu predvidjeti, ublažiti ili možda čak spriječiti prije ozbiljnog početka. Jason iz DePaula već je počeo identificirati obrasce rizika u svom istraživanju. Jedna nedavna studija o studentima koji su dobili mononukleozu otkrila je da su već postojeći nedostaci imunološkog sustava vrlo jak pokazatelj koji su pacijenti razvili ME/CFS.

“Mogli smo predvidjeti s više od 95% tačnosti ko će se oporaviti, a ko ne,” rekao je Jason.

Takve bi informacije naučnicima mogle omogućiti bolju zaštitu ili davanje prioriteta ranjivoj populaciji. Ali, dodao je, to još uvijek ostavlja temeljnija pitanja o tome što uzrokuje ove dugotrajne bolesti i što se još može učiniti da se pomogne pacijentima.

Dok se znanstveni poriv za te odgovore bez presedana nastavlja, Jason je ohrabren što vidi da je dugi Covid već donio barem neki društveni napredak za pacijente nakon virusa. “Manje je vjerojatno da će ljudi reći da je s tobom sve u redu”, rekao je. "Imat će malo manje stigme, i to je dobra stvar."

I Lili Lim je osjetila taj pomak. Dopušta si da se nada. “Voljela sam dizati tegove, plivati, učiti košarku”, prisjetila se bivša sportistkinja. “Kada bih mogao ponovno steći sposobnost vježbanja, bio bih najsretnija osoba na svijetu.”