Zakašnjela hrvatska bitka za Schengen: Tako blizu, a tako daleko

Kao grom iz vedra neba u Hrvatskoj je odjeknula poruka austrijskog ministra policije Gerharda Karnera da Schengen nije spreman za novo proširenje.

Karner u saopštenju, doduše, nije navodio zemlje kojima je poslao poruku, ali s obzirom na to da se u šengenskoj čekaonici trenutno nalaze Hrvatska, Rumunija i Bugarska, nema puno dvojbe oko toga kome je njegova poruka upućena.

Imigranti ne dolaze u Austriju samo preko Hrvatske, priča je puno šira

U Beču pritom upozoravaju da je u Austriji prava poplava imigranata, od kojih najveći dio nije nigdje registrovan, što znači da u šengenskom prostoru ilegalno. Kako Austrija više nema vanjskih granica, budući da se nalazi u srcu "Schengenlanda", jasno je da ti imigranti na njeno područje nisu mogli doći a da prethodno nisu prošli preko područja neke druge države.

Nejasno je, doduše, zašto bi zbog toga trebala ispaštati Hrvatska, koja s Austrijom ni nema kopnenu granicu, iako austrijska teritorija nije daleko od sjevera zemlje.

Uostalom, imigranti u Austriju ne dolaze samo tako razvikanom balkanskom rutom, koja se račva na više pravaca, od kojih većina ni ne prolazi hrvatskom teritorijom, nego koriste i rute preko drugih država, posebno Italije. Osim toga, da bi došli u Hrvatsku, prethodno moraju proći barem preko jedne članice Schengena, Grčke.

Hoće li razgovor Nehammera i Plenkovića riješiti problem?

Kako god, čini se da je bečko stop Hrvatskoj u Schengenu u ovom trenutku prilično izvjesno. Hrvatski ministar policije Davor Božinović nada se će problem riješiti dolazak austrijskog kancelara Karla Nehammera u srijedu u Zagreb i njegov razgovor s premijerom Andrejom Plenkovićem.

Dijelom vjerojatno i hoće, barem u smislu da Austrija na Vijeću EU-a 8. decembra u Bruxellesu, kada će se odlučivati o proširenju Schengena, ne uloži veto. 

Ipak, ostaće gorak ukus u ustima da zemlja koju Hrvatska smatra bliskom i prijateljskom i s kojom je vežu duge istorijske veze i dalje pokušava držati izvan šengenskog prostora te da smatra kako nije dovoljno napravila da bi štitila vanjsku granicu Schengena. Stoga će i eventualna podrška Beča Zagrebu u nastojanju da ostvari svoje šengenske ambicije vjerojatno biti samo uslovna.

Posljednjih sedmica sve više loših vijesti

Međutim, posljednjih sedmica, kako se zahuktavaju pripreme za ulazak Hrvatske u Schengen, sve je više loših vijesti, onih koje pokazuju da je krajnje neizvjesno hoće li početkom decembra u Bruxellesu dobiti zeleno svjetlo za ulazak u taj klub. 

To pokazuje kako suglasja među članicama Schengena oko primanja Hrvatske, a vrlo vjerojatno i Rumunije i Bugarske, zapravo još nema.

U Ljubljani imaju više scenarija

Naprimjer, nova slovenska vlada je još u oktobru nagovijestila da bi mogla blokirati ulazak Hrvatske u Schengen zbog spora oko granice i arbitraže iz koje se hrvatska strana povukla, dok ju je slovenska strana prihvatila.

U Ljubljani su se spominjali razni scenariji – od uslovljavanja slovenskog "da" Hrvatskoj u Schengenu prihvaćanjem arbitraže, preko jednostrane izjave slovenske vlade da Ljubljana ulaskom Hrvatske u Schengen smatra da je Zagreb prihvatio odluku arbitražne komisije, pa do toga da će Slovenija, čak i ako dopusti Hrvatskoj ulazak u Schengen, zadržati granične kontrole prema južnom susjedu, čime Schengen u hrvatskom slučaju postaje samo forma bez sadržaja.

Vlada Roberta Goloba na kraju je "presjekla" i u četvrtak je Hrvatskoj dala zeleno svjetlo za pristupanje Schengenu.

U Ljubljani su objasnili kako je to u interesu same Slovenije, budući da je zaštita šengenske granice vrlo skupa. Osim toga, zbog kolona koje se ljeti stvaraju na slovensko-hrvatskoj granici pojedini dijelovi Slovenije, poput slovenskog dijela Istre ili Štajerske, nalaze se u saobraćajnom kolapsu koji otežava kako komunikaciju tih dijelova zemlje s ostatkom države, tako i svakodnevni život stanovništvu.

No, ni odluka Golobove vlade nije konačna jer su posljednju riječ u Ljubljani odlučili prepustiti parlamentu. Hoće li i zastupnici u Državnom zboru racionalno rasuđivati i kada će se i kako izjasniti o ulasku Hrvatske u Schengen, otvoreno je pitanje. U osnovi, radi se o pitijskom rješenju.

U Budimpešti muk

Iako iz Budimpešte nisu stigle najave da bi i Mađarska mogla stvarati probleme Hrvatskoj u ulasku u Schengen, vrijedi podsjetiti da su odnosi između dvije države opterećeni sporom oko Ine. I u tom sporu u igri su sudski procesi i arbitraže.

Ipak, u Hrvatskoj se nadaju da su i u vladi Viktora Orbana svjesni kako im se članstvo Hrvatske u Schengenu isplati, što zbog manjih troškova koje će imati u nadzoru vanjske šengenske granice, što zbog činjenice da stotine hiljada Mađara ljetuju na hrvatskoj obali pa im je cilj da do nje stignu što prije, a ne da stoje u kolonama na paklenim ljetnim vrućinama na Muri i Dravi.

Odluka švicarske vlade mogla bi imati i implikacije po primanju Hrvatske u Schengen

Konačno, proteklih je dana stigla i vijest da je Švajcarska, zemlja koja nije u EU, ali jest u Schengenu, odlučila u sljedećoj godini (privremeno) suspendovati slobodu zapošljavanja hrvatskih građana u toj zemlji. 

Kako god se to službeno zvalo, u praksi to znači da Bern ponovno uvodi radne vize za hrvatske građane, koje će tretirati kao radnike iz trećih zemalja, a ne više kao radnike iz ostalih članica Europskog gospodarskog prostora (EEA), kojeg čine EU, Island, Norveška i Lihtenštajn, dok sama Švicarska ima zaseban sličan ugovor s EU.

Sama odluka nije direktno vezana uz primanje Hrvatske u Schengen. Ipak, valja upozoriti kako bi nadzor nad primjenom te mjere vlade u Bernu mogao imati i šengenske implikacije. Mjeru je, naravno, moguće provesti i tako da se Hrvatska pusti u Schengen. U tom slučaju, to je posao švajcarske policije i inspekcija. No, jasno je da ju je jednostavnije provesti na šengenskoj granici, odnosno tako da se Hrvatska ostane s druge strane te granice.

Hrvatska ima veliku podršku institucija EU, ali one ne donose konačnu odluku

Sve to pokazuje da oko hrvatskog članstva u Schengenu u ovom ključnom trenutku očito nema konsenzusa među sadašnjih 26 članica tog prostora bez granica.

Jedina prava podrška Hrvatskoj u Schengenu postoji u institucijama EU, ponajprije u Evropskoj komisiji i Evropskom parlamentu. 

Te su institucije Hrvatskoj, kao i Rumuniji i Bugarskoj, dale podršku da 1. januara sljedeće godine postanu članice Schengena. Problem je jedino u tome što konačnu riječ ne daju institucije Unije, nego države članice. I to jednoglasno.

Ostavljanje Hrvatske, Rumunije i Bugarske pred vratima Schengena bio bi poraz politike EU 

Stoga bi ostavljanje Hrvatske, Rumunije i Bugarske pred vratima Schengena zapravo bio poraz politike EU.

Još u vrijeme Brexita, Bruxelles je pokrenuo politiku jačanja integracije unutar EU. Ona, među ostalim, podrazumijeva i da se Schengen i eurozona prošire na one članice Unije koje još nisu u njihovu sastavu.

Ta proširenja, naravno, ne mogu se ostvariti preko noći, niti u paketu, ali važna su iz jednostavnog razloga što je među članicama EU, čak i nakon što je iz nje izašlo Ujedinjeno Kraljevstvo, previše izuzetaka koji sprječavaju Uniju da prodiše punim plućima.

I ne samo to: ti izuzeci česti su argumenti euroskepticima da EU nije ono što tvrdi da jest. Štoviše, nemali broj njih već desetljećima tvrdi da je EU "pred raspadom". Proročanstva im se, doduše, nisu ispunila, ali ruska invazija na Ukrajinu samo ih je ohrabrila u takvim tvrdnjama. Štoviše, istu retoriku sada koristi i Kremlj. Mnogi u nju i vjeruju.

Zato bi za Bruxelles i bilo najbolje kada bi u Schengen uspio "progurati" Hrvatsku, Rumuniju i Bugarsku, a s vremenom i Kipar (Irska je priča za sebe i nije kandidat za Schengen).

Hrvatska politika trebala je ranije odraditi posao na ulasku u Schengen, nije sve u ispunjavanju kriterija

Što se same Hrvatske tiče, pravo je pitanje zašto Zagreb iznenadi svaka izjava protiv hrvatskog članstva u Schengenu koja se posljednjih nedjelja može čuti. Hrvatska politika i diplomatija trebale su prethodno odraditi posao za koji ih plaćaju porezni obveznici i pripremiti teren da se ulazak u Schengen ne dovodi u pitanje, i to manje od mjesec i pol prije nego što bi trebale pasti rampe na granicama sa Slovenijom i Mađarskom.

Hrvatska je, doduše, odradila velik posao na pripremama za ulazak u Schengen. Od nje su se tražili uslovi koji se drugim zemljama nisu postavljali. Božinović i Plenković tu su u pravu.

No, isto tako, u Banskim su dvorima morali znati da puko ispunjavanje šengenskih uslova nije jedini pravi kriterijum pristupanja Schengenu, već da takva odluka traži saglasnost svih članica. Dovoljno je da se jedna usprotivi i Hrvatska će ostati s druge strane šengenske granice. 

O tome su mogli dosta naučiti iz iskustava Rumunije i Bugarske koje već desetak godina stoje u šengenskom predvorju, samo zato što netko, svaki puta kada se glasa o njihovom primanju, uloži veto.

Rješenje po modelu 'vuk sit, ovce na broju' bilo bi loše

Krajnje je nezahvalno u ovom trenutku prognozirati kakav će biti ishod zakašnjele hrvatske bitke za Schengen. Sve su opcije otvorene, a vremena je ostalo jako malo.

Nije nemoguće da Hrvatska, kao i Rumunija i Bugarska, u decembru u Bruxellesu na kraju i dobiju zeleno svjetlo za pristupanje Schengenu 1. januara, ali uslovno, odnosno tako da formalno postanu članice, ali da se u praksi prema njima zadrže granične kontrole. To bi bilo rješenje po modelu "vuk sit, ovce na broju".

No, u tom slučaju, imaće i članice Schengena koje su ravnopravne i one koje su manje ravnopravne, iako će upravo na ove posljednje pasti najveća odgovornost u zaštiti vanjskih granica.

Pouke zakašnjele bitke za Schengen

Na kraju, valja reći da sve ovo može biti i dobra pouka svima uključenima u proces proširenja Schengena.

Pouka za EU je da model odlučivanja u kojem je potreban konsenzus svih članica teško više može biti održiv jer nerijetko dovodi do blokade odluka koje su bitne za budućnost Unije.

Takođe, u Bruxellesu bi morali razmisliti o tome da članstvo u eurozoni i Schengenu ide paralelno s pristupanjem Uniji, pa da nove članice, ako ne odmah, a ono u roku od dvije ili najviše četiri godine od ulaska u EU, ulaze i u eurozonu i Schengen.

Za postojeće članice Schengena pouka je da bilateralne sporove i probleme ne treba unositi u donošenje odluka koje se tiču EU. Schengen, uostalom, na terenu i rješava takve sporove.

Za Hrvatsku je pouka da se strateške bitke ne vode u zadnji čas, kao i da probleme sa susjedima treba rješavati na vrijeme.

U protivnom, vječno će biti tako blizu, a tako daleko. Baš kao što je u ovom trenutku u odnosu na Schengen.