Postali smo društvo koje ne reaguje jer čuvamo sebe

Vršnjačko nasilje je u porastu, oblika mnogo a edukacije malo ili gotovo nimalo. Dan nakon nezapamćene tragedije u Beogradu, u Bihaću danas prijetnje mladića putem društvenih mreža. Poruka jeziva, mladić uhapšen.

Postavlja se pitanje, kako najmlađima objasniti ovakve situacije? Prvi korak je građenje empatije.

Ključan je razogovr i jasne instrukcije stručnih lica.

"U ovom momentu bitno je da razogovarmo sa djecom, da vidimo koje su to činjenice i koja su to osjećanja s kojima oni raspolažu. Ja sam razgovarala i sa djecom i sa nastavnicima jutros jer sam i sama neko ko predaje. Svi su uznemireni. Djeca su uznemirana, nastavnici su uzenmireni, loše se osjećaju jer ne znaju kako da se postave prema djeci", pojasnila je Sonja Stančić docent doktor psihologija koja ovim problemima bavi unazad dvadeset godina.

I upravo ovdje dolazimo do problema, jer ćutanje stručnih lica nije rješenje. Naš obrazovni sistem preferira kognitivnu a zanemarujemo emocionalnu zrelost, što sistem ne prepoznaje.

"Ovo naše ćutanje koje treutno imamo nije dobro jer ćutnje nikada nije izrodilo rješenje. Razgovor, dijalog pa čak, ponekad i konflikt u razogovru dovodi do rješenja. Mi ne znamo šta naša djeca misle i ne znamo šta naša dejca osjećaju. Ono što mi zaboravljamo u cijelom procesu vaspitanja i obrazovanja jeste da smo vaspitanje sveli na najmanju moguću mjeru i da smo sve podredili znanju i obrazovanju. Mi se generalno kroz vaspitni i obrazovni proces ne bavimo emocionalnim razvojem niti razvojem emocionalne inteligencije. To je poptuno zapostavljeno i svedeno na senzibilitet roditelja ili nekog porodičnog okruženja", smatra Stančićeva i podrcrtava koliko je razgovor sa djecom važan.

Ona isitče kako živimo na trusnom području unazad više od 30 godina, te da su ovakvi nemili događaji retraumatizacije.

"Mi smo 90tih godina ozbiljno traumatizovani. Nismo radili na tome. Naša djeca sad prenose transgeneracijske traume. Za one koji su dobro upućeni, ovo su očigledne stavri koje se dešavaju", pojašnjava Stančićeva. 

A u našem društvu pogrešno je mnogo toga. Za početak pokazati emociju a ona je ključna. Kako bismo razumjeli dijete, moramo znati kako se ono osjeća.  Škola roditeljstva ne postoji ali neko mora usmjeriti roditelje na koji način da se bave sa svojom djecom jer to je,  upozorqvaju psiholozi, prijeka potreba.

"Ono što znamo je da se u porodici primarno vrši briga o odgoju, obrazovanju, vaspitanju djece a onda imamo školski sistem koji isto to radi, ima obrazovnu i odgojnu funkciju , tako da su pored porodice iza koje bi trebalo da stoji sistem, samim tim i mediji koji su dio većeg sistema, to su sve odgovornsoti. Da podvučem, za ponašanje djece uvijek su odogovrni odrasli", kazala nam je Enisa Mešić psihologinja i liderica na Projektu mentalnog zdravlja u BiH.

Svaka promejna u ponašanju djeteta je nešto na šta je neophodno obratiti pažnju, upozoravaju psiholozi.

"Ono što mene plaši je da smo postali društvo koje ne reaguje čuvajući sebe. Čuvamo granice, nećemo da se miješamo u tuđe poslove i onda se dese stvari da se ne odreaguje na vrijeme", ističe Mešićeva.

I ne zaboravite da onoliko koliko kao roditelji, društvo i sistem uložimo u našu djecu, toliko će nam oni i vratiti jer djeca su naš odraz u ogledalu.