Kako razgovarati sa djecom o pucnjavi u školi: Smjernice za roditelje

U želji da pomognu djeci i roditeljima koji su pretrpjeli stres povodom tragičnog događaja koji se desio u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ 3.maja u Beogradu, stručni tim Instituta za pedagoška istraživanja i Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja razvio je smjernice za razgovor sa djecom namijenjene roditeljima.

U smjernicama se kaže da ovaj događaj može izazvati različite emocije kod djece, kao što su osjećaj straha, panika i anksioznost povodom sopstvene sigurnosti i sigurnosti njihovih bližnjih. Takođe, može biti primjetan i osećaj tuge i krivice.

Stručnjaci iz Instituta za pedagoška istraživanja i Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja dali su nekoliko savjeta:

1. Započnite razgovor
Može djelovati da je teško pronaći pravi trenutak za razgovor. Ipak, izbjegavanje razgovora može dovesti do pojačanog osjećanja zabrinutosti i zbunjenosti, i ostavlja otvoren prostor za dezinformacije kojima su djeca izložena. Objasnite djetetu da želite da razumijete kako se osjeća. Jeste teško, ali ne zaboravite da ste vi svom djetetu najveća podrška!

2. Obezbjedite sigurnost
Pitajte dijete o tome šta ono zna o pucnjavi koja se dogodila i kako se povodom toga osjeća. Dopustite djeci da izraze svoja osjećanja i postave vam sva pitanja koja imaju. Uvjerite ih da je normalno to šta osjećaju i budite iskreni - nemojte lagati. Razriješite svaku potencijalnu zabrinutost koja nije utemeljena (npr. da se pucnjava u školi dešava često, da škola nije sigurno mjesto). Uvjerite ih da su sa vama sada sigurni. 

3. Normalizujte osjećanja
Objasnite djetetu da se svi uplaše kada su u opasnosti. Strah je način kako nas naša tijela upozoravaju i pripremaju za akciju kada se nešto opasno događa. Pomozite djeci da shvate da su njihove prirodne reakcije normalne. Podijelite i vaša osjećanja, podijelite da je normalno biti uplašen i da ste tu, da ste zajedno, na sigurnom.

4. Osmotrite znakove traume
Normalno je da djeca budu u nekoj mjeri zabrinuta povodom pucnjave u školi. Ako vam dijete izgleda izuzetno uplašeno, ljuto, ili povučeno potražite stručnu pomoć. Uključite stručnjake za mentalno zdravlje ili kontaktirajte neku od organizacija koje se bave pružanjem podrške djeci i roditeljima nakon ovog događaja. 

5. Pratite dijete u narednom periodu
U narednim danima i sedmicama obratite pažnju na to da li dijete ispoljava neke od sljedećih simptoma: socijalno povlačenje, promjene u ponašanju u odnosu sa vas, vršnjacima ili nastavnicima, teškoće sa spavanjem (zaspivanjem, buđenjem noću i sl.), smanjen ili povećan apetit, glavobolje ili stomačni problemi, impulsivno ili agresivno ponašanje. Ukoliko primijetite prisustvo više ovih znakova, ponudite djetetu da potražite pomoć od psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra sa kojim dodatno može razgovarati o onome šta ga muči.

Kako razgovarati sa djecom o pucnjavi u školi

• Šta će pomoći
  
  - Pokažite svoja osjećanja. Time će vaša deca dobiti „dozvolu“ da iskažu sopstvena osjećanja; „Da i ja sam se zabrinuo/la"
• - Podstičite ih da napišu ili nacrtaju ono što ih muči. Ako ne žele, ne moraju da vam pokažu svoj sastav ili crtež.
• - Uvažite njihova opravdanja (da nisu spremni da odgovaraju, da nisu dovoljno skoncentrisani) posebno u narednim danima. Ali im dajte do znanja da ste tu kada budu spremni.
• - Pomozite im da zadovolje potrebu za sigurnošću, budite pored djeteta i organizujte zajedničke aktivnosti; „Tu sam za tebe; Možemo zajedno da radimo nešto šta voliš“
• - Ako imaju potrebu za osamljivanjem i plakanjem, pustite ih ali ih ne ostavljajte previše često samim kod kuće, posebno ne noću; „Razumijem da ti treba da budeš sam/a, ali ja sam tu kad budeš htjeo/la da razgovaramo“ 

Šta neće pomoći

• - Izbjegavanje razgovora o događaju
• - Negiranje da je dijete doživjelo teško iskustvo; „Hajde, pa nije se desilo u tvom odjeljenju“
• - Prećutkivanje bitnih i primjerenih informacija.
• - Ponašanje kao da se ništa nije dogodilo; „To je prošlo, život ide dalje“; Ne treba da se bojiš, nisi više mali/a). Dijete će misliti da ga ne razumijete.
• - Požurivanje oporavka
• - Potiskivanje vaših osjećanja i reakcija
• - Ljutnja na dijete zato što je neraspoloženo ili ne ispunjava školske obaveze.

Održavanje zajedničkih aktivnosti

• - Održavanje socijalnih kontakta, organizovanje okupljanja (ukoliko dijete to želi). 
• - Organizovati sistem podrške, djetetu će značiti da se povezuje sa drugom djecom.
•  
• Podstaknite relaksaciju i odmor koji je primjeren djetetovim željama:

Aktivnosti u prirodi

• - Organizovana aktivnost sa roditeljima i vršnjacima (npr. bioskop, društvene igre, slaganje slagalica…)
• - Održavajte rutinu koliko je to moguće. Pored neprijatnosti nesigurnosti, rutine pomažu djeci da ,,vrate” osećaj da će sve biti u redu. Na primjer, organizujete obroke svaki dan u isto vrijeme.
• - Probajte sa djetetom vježbe relaksacije. Na primer, možete objasniti djetetu da proba da diše duboko, da zamisli da ispred njega stoji šolja tople čokolade, zatim da udahne duboko kao da želi da osjeti njen miris, pa da izdahne kroz usta kao da želi da je ohladi. I tako da ponovi nekoliko puta.