Jovana Đaković: Na Bogu je da oprosti, ja zaboraviti ne mogu!

Jovana Đaković iz Vrbnika kod Knina je kao osmogodišnja djevojčica preživjela kolonu i pogrom "Oluja" i sada kao odrasla žena i majka zna da kaže da je znala i tada da sve ono nije bilo igra i da nije bilo dobro i bezazleno, jer od dobra niko ne bježi.

"Nije ništa dobro onolike ljude postrojilo u kolonu, natjeralo ih da ostave sve svoje, mnogi, nažalost, i živote. Na Bogu je da oprosti. Ja zaboraviti ne mogu. I baš zbog toga što je Republika Srpska Krajina doživjela takvu sudbinu, Republiku Srpsku i Srbiju treba da čuvamo još jače i još silnije", poručila je Jovana večeras u Prijedoru na obilježavanju Dana sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u Pogromu "Oluja".

Ona je rekla da je 1987. godine rođena u Kninu u porodici Damjanić, živjela srećno djetinjstvo, okružena rođacima, komšijama i prijateljskim licima, ne znajući da postoje loši ljudi.

"Iz Knina sam istrgnuta olujnim vjetrom 4. avgusta 1995. godine. Iščupana iz svog igrališta, sa svoje ponike, od svojih lutaka i drugara. Sa osam godina je cijeli moj mali svemir prestao da postoji, zamijenjen je strahom, tvrđavom koja gori, pitanjem `gdje je tata` i sivilom", navela je Jovana.

Kolona je, kaže, zapamćena kao beskonačna agonija, kao mjesto tišine, bez osmijeha, bez postavljanja pitanja.

"Čuo se tek poneki jecaj, lelek i zvuk aviona. Sjećam se žeđi, maminog na silu namještenog osmijeha. Dalje se malo čega sjećam do trenutka kada me je na livadi ispred kasarne u Banjaluci probudilo žarenje tatine brade na obrazu", pamti Jovana.

Novi dom privremeno nalaze u okolini Kruševca, odakle nakon sedam godina sele u Pančevo gdje će provesti nepune tri godine, a potom ih život šalje na još jedno putovanje kada se 2004. godine doseljavaju u Republiku Srpsku, u Prijedor.

"Nije Krajina, ali blizu je. Ovdje sestra i ja završavamo srednju školu, zasnivamo radni odnos, zasnivamo porodice. Ja volim reći da sam pod Dinarom nikla, a pod Kozarom narasla! Knin nosimo u srcu i usadile smo ga u srca naše djece. Na Srbiju imamo lijepa sjećanja. Divna prijateljstva su tu nikla i traju i dan-danas, ali taj stalno narušeni osjećaj pripadnosti koji me je uvijek pratio se promijenio tek kada sam rodila svoje prvo dijete, Milicu. Tada je, zbog te jedne male Prijedorčanke Prijedor definitivno postao moj i tada sam konačno prigrlila Republiku Srpsku", istakla je Jovana.

Ona je naglasila da su njeni roditelji za svoju državu dali sve osim, hvala Bogu, života.

"Imali su manje godina nego i sestra i ja danas kada su sa dvoje djece krenuli u nepoznato, snalazili se i preživljavali, okrnjene duše. Danas naši Milica, Damjan, Dane, Neda, Maja, Strahinja, Đurđa i Dušan im zamijeniše i onu smokvu i fiću i kuću i mladost. Okruženi sa svojih osmoro unučadi, dopustiše ranama da zacijele, ali zaboraviti ne mogu", zaključila je Jovana.