Osobe sa invaliditetom teško nalaze posao ali ne i na UNI!

Više stotina hiljada ljudi sa hendikepom u Srbiji se bori sa predrasudama, a koliko im je teško da dođu do posla provjeravao je naš Dušan Ivković.

Jedan od njih je i Miloš Hadžić, mladić koji boluje od cerebralne paralize koji je tek od nedavno u radnom okruženju.

"Primljen sam na probni rad na TV UNA. Mogu da kažem da je u najmanju ruku teško osobama sa hendikepom s obzirom da su, gdje god se pojave, smatrani kao marginalizovana grupa. Ljudi imaju problem sa tim da im se posvete, da oslušnu njihove potrebe i tako", priča Miloš.

Osobe sa invaliditetom se ne susreću sa neprijatnostima samo kada traže posao, njihovi problemi kreću od malena.

"Od najranijeg djetinjstva vam objasne da vi niste kao i svi ostali i da ti neki vaši problemi su takvi i da ljudi ne mogu da vam se posvete. Tu ima naravno izuzetaka, ali veliki dio ljudi ima averziju prema osobama sa hendikepom", dodaje.

A sa Milošem se slažu i druge osobe sa invaliditetom. Nemanja radi, zaposlen je kao administrativni radnik, a prilika da radi dala mu je novi motiv.

"Evo meni mogu da kažem koliko mi znači posao. Zadovoljan sam svojim poslom, zadovoljan sam kako to funkcioniše, pričao sam sa dosta prijatelja koji isto rade, ne zavise od drugih ljudi već sami od sebe. Sreća je, iskreno, i svi ljudi, osobe sa invaliditetom, nevezano na koji invaliditet mislimo već u globalu, mislim da su srećne sa poslom koji nađu. To im je odskočna daska, nešto što bi zatrebalo svaki čovjek, pa i bez invaliditeta da se fokusira i da ide na tu kartu", kaže Nemanja Vukašinović, administrativni radnik.

I odmah da razbijemo predrasude, osobe sa invaliditetom su jako sposobne, kao što mogu da obavljaju različite poslove, tako su spremni i za mnogobrojne druge aktivnosti.

"Ja sam reprezentativac košarke u kolicima, već dugi niz godina, prve početke sam krenuo već 2005. To je veliki izduvni ventil za nas. Ja se fokusiram na košarku u kolicima ali ima toliko sportova za osobe sa invaliditetom da se bave, da se ispune, imaju izduvni ventil koji svima nama znači", kaže Nemanja.

I on nije jedini, Lazar takođe i radi ali se bavi i sportom.

"Iz neke sopstvene želje da se izborim sa samim sobom sam došao na ideju da istrčim Beogradski polumaraton, ove godine su to bili beogradski i novosadski noćni polumaraton, do kraja godine planiram još jedan, kao i da povećavam broj maratona", priča Lazar Makulović, farmakolog.

Kako bi se pomoglo osobama sa invaliditetom postoji i portal za njihovo zapošljavanje, odakle poručuju, potrebno je riješiti predrasude kod svih kako poslodavaca tako i samih osoba sa hendikepom.

Predrasude su prisutne i kod jednih i kod drugih. Što se tiče osoba sa invaliditetom, predrasude su da poslodavci ne žele uopšte da zapošljavaju osobe sa invaliditetom i kada to rade da isključivo rade zbog zakonske obaveze. Činjenica je da ima i takvih ali isto tako ima i poslodavaca koji žele to da rade na adekvatan način ali im samo treba podrška. Sa druge strane poslodavci ne znaju koje sve vrste invaliditeta postoje, ne znaju da treba da urade određena prilagođavanja, zapravo ne znaju koliko su prilagođavanja radnog mjesta važna i ključna za zapošljavanje osoba sa invaliditetom.

I upravo zato što se polako mijenja svest treba poručiti - nade uvijek ima!

"Poručio bih im da ne odustaju od svojih snova, sve je moguće. Kad mislite da nema nade i da nema šansi, ona se baš tad ukaže. Treba se boriti uvijek i biti vedar i nasmijan", zaključio je on.

Opširnije u prilogu.