Odnos prema SNSD-u kao vječna tačka SDS-ovih lomova

Kada je u pitanju najveća opoziciona stranka u Republici Srpskoj, SDS, istovremeno možemo čuti poruke o „beskompromisnoj borbi protiv režima predvođenog SNSD-om“, ali i pozive za uspostavljanjem jedinstva svih partija sa sjedištem u RS.

Izjave u kojima član Glavnog odbora SDS-a Milovan Cicko Bjelica poziva na jedinstvo te ekspresni odgovori dijela opozicije u kojima se isti naziva izdajnikom uz poruke da je „krajnje vrijeme da bude izbačen iz njihovih redova“, polako postaju neka vrsta političke tradicije. Epilog je uvijek isti – niti dolazi do bilo kakvog jedinstva niti načelnik Sokoca biva izbačen iz najveće opozicione partije u RS, čak ni onda kada nije štedio riječi u prozivkama stranačkog rukovodstva, iako su drugima izlazna vrata pokazana i za mnogo manje incidente.

„Catch-all“ model

Bjelica je često bio kritičan prema bivšem predsjedniku Mladenu Bosiću, dok je najnemilosrdniji bio prema Vukoti Govedarici. Iako politički pravac stranke nije mijenjan ni kada je kormilo SDS-a preuzeo Mirko Šarović, Bjelica je izbjegavao da ga direktno kritikuje. Međutim, saradnja sa rukovodstvom RS, liderom SNSD-a Miloradom Dodikom i pozivi na jedinstvo su ostali. Kao i kritike na račun Bjelice od strane njegovih opozicionih neistomišljenika.

Za razliku od Cicka, želja za jedinstvom je „koštala“ mnogobrojne nekadašnje SDS-ove prvake članstva u toj partiji. Samo u posljednja dva izborna ciklusa iz SDS-a su u koaliciju sa SNSD-om prešli neki od najviših funkcionera poput Nenada Stevandića, Darka Banjca, Ognjena Tadića, Slavka Dunjića, Obrena Petrovića, Miće Mićića, Kostadina Vasića, Borislava Bojića, Đorđe Krčmara, dvocifren broj poslanika i teško provjerljiv, ali sigurno, ogroman broj odbornika i lokalnih funkcionera.

I pored pomenute „sječe“, glasovi za saradnju sa SNSD-om ne jenjavaju, te iz pomenute partije nastavljaju da duvaju različiti vjetrovi. Novinar Saša Bižić u tome prepoznaje elemente fenomena koji je na Zapadu poznat kao „catch-all“.

„Međutim, dok taj model u Vučićevom SNS-u, koji u SDS-u nerijetko tretiraju kao uzor, okuplja istovremeno i građanski i nacionalno orijentisane kadrove, i izrazite proruse i nedvosmislene fanove Brisela i Vašingtona, u SDS-u je najčešći razlog polarizacije - različit odnos prema SNSD-u. Prvi koncept, naglašeno protivljenje partnerstvu sa strankom Milorada Dodika, uglavnom personifikuju tri posljednja predsjednika SDS-a, Mladen Bosić, Vukota Govedarica i Mirko Šarović“, kaže naš sagovornik.

Po drugom, obrnutom rezonu, dodaje Bižić, najprepoznatljiviji su bili pokojni Mićo Mićić i sada već bivši SDS-ovac Obren Petrović, a od aktuelnih persona Milovan Bjelica i Sonja Karadžić. 

„Ali, zanimljivo je da je takva podjela uvijek bila prilično mutna i obilježena nizom paradoksa,  pa je Bosić, od tri posljednja predsjednika, ostao zapamćen kao najdecidniji oponent saradnji SNSD-om, mnogo više od pragmatičnog Šarovića, na primjer, a pri tome je upravo za vrijeme Bosićevog mandata SDS jedini put, na nivou BiH, bio u otvorenoj koaliciji sa SNSD-om. S druge strane, tzv. kompromisna struja unutar SDS-a na posljednjim izborima za lidera te partije bezrezervno je podržavala Milana Miličevića, iako on lično gotovo nijednim javnim gestom nije dao povoda za tu vrstu naklonosti, što je još jedan apsurd“, ističe on.

Iskustvo saradnje iz 2010.

Rok trajanja tolikog "raspona" SDS-a, prema riječima našeg sagovornika, zavisi od rezultata stranke na narednim izborima. 

„Ako domet bude približan ranijim procentima, ovakva situacija biće manje-više nastavljena, pa će u istoj opciji bez naročite nelagode istovremeno biti i Dragan Mektić i Miladin Stanić, s jedne strane, sa onima koji nekom misterijom ranije nisu krenuli stopama Darka Banjca, Kostadina Vasića i osoba sa sličnim političkim biografijama. Međutim, ako se desi značajan pad ili, što je manje vjerovatno, naglašen skok, sukob niskog intenziteta mogao bi eskalirati, čak do potpunog razlaza, jer će i jedni i drugi shvatiti takav pomak kao priliku da konkurenciji definitivno pokažu izlazna vrata“, kaže Bižić.

Što se tiče prednosti i hendikepa velike koalicije sa stanovišta SDS-a, jedino takvo iskustvo bilo je ono koje je uslijedilo nakon tzv. platforme o usaglašenom djelovanju u zajedničkim organima BiH iz 2010. godine.

„Taj aranžman jeste potrajao par godina i jedno vrijeme je solidno funkcionisao, ali, čim su se približili prvi idući izbori, sve je otišlo do đavola. Saldo je bio takav da jeste bilo izvjesne koristi za RS od toga, u smislu opiranja pokušajima centralizacije. Bilo je i određene koristi za dio ljudi SDS-a, u kontekstu jednog broja funkcija koje su zadovoljile njihove kadrovske apetitete. Ipak, sve to propada kada se ovdašnje vodeće partije nađu u situaciji da 'zakolju vola zbog kilograma mesa', odnosno da se ratosiljaju 'jedinstva' zbog jeftinog predizbornog egoizma. To što se SNSD do sada pokazao vještijim i brutalnijim u ovoj disciplini ne znači da ne bi desilo obrnuto, ako bi okolnosti bile drugačije“, zaključio je Bižić.

Kratkoročna korist

Politički analitičar Velizar Antić ne misli da postoji veliki broj visokorangiranih članova SDS koji su za saradnju sa SNSD-om, već da je riječ o pojedinačnim slučajevima i razmišljanjima da oko nacionalnih tema treba podržati Dodika.

„Oni koji su podržavali Dodika po ovim pitanjima već su prešli u vladajući tabor pa u sadašnjem SDS osim par pojedinaca nema ljudi koji su za bližu saradnju sa SNSD-om. SDS je velika politička partija i bez jakog SDS ne može se srušiti režim Milorada Dodika. Sve to jako dobro zna i sam Dodik i njegovi savjetnici i upravo iz tog razloga su i išli najveći napadi upravo prema SDS-u. Takođe, potrebno je naglasiti da je SDS sasvim sigurno najjača politička partija u RS u odnosu na lojalnost biračkog tijela, jer ne postoji politička partija u RS koja bi preživjela sve ono što je SDS. Potpuno sam uvjeren da ni jedna partija koja se sada nalazi u vlasti ne bi mogla da preživi ni dva izborna ciklusa u opoziciji a da ne govorimo o 16 godina“, ističe naš sagovornik.

Antić kaže da bi ulazak SDS u veliku koaliciju sa SNSD-om nakon izbora sasvim sigurno ovoj partiji donio određenu trenutnu korist, ali ne i dugoročnu.

„Došli bi do načina finansiranja i zapošljavanja svojih kadrova, mogli bi da rade sve ono što u ovom trenutku rade partije na vlasti. Međutim, na duže staze vjerujem da bi i oni izgubili dobar dio svojih članova, koji se ne bi složili sa tom vrstom političkog saveza i načina funkcionisanja partije ali i samog sistema u RS. Sa druge strane, dugogodišnji boravak u opoziciji sasvim sigurno utiče da partija gubi dio svojih pristalica i da samim tim gubi snagu. Ukoliko SDS nakon oktobarskih izbora dođe u situaciju da formira vlast, vjerujem da će to uticati da ova partija povrati snagu i sasvim sigurno da poveća broj svojih članova. Samim tim i da nastavi da bude bitan politički faktor u RS i BiH", kaže naš sagovornik.

Ukoliko SDS i nakon oktobarskih izbora ostane u opoziciji, kaže Antić, neminovno je da se ta partija u velikoj mjeri transformiše.

"Potrebno je u tom slučaju da podmladi i da u prvi plan izbaci neka nova lica koja bi sa dodatnom energijom nastavili da vode ovu partiju. Tako da će sudbinu ove partije u velikoj mjeri odlučiti oktobarski izbori. SDS će biti značajan politički faktor i nakon izbora, ali ko će voditi ovu partiju i način na koji će je voditi sasvim sigurno će zavisiti od rezultata postignutih na izborima", zaključio je Antić.