Sit gladnom ne vjeruje: Poziv na buđenje onima koji gledaju, a ne vide

Nikola Tesla je govorio "29 posljednjih dana u mjesecu je najteže". Tako bi se ukratko mogao opisati život mnogih ljudi u Bosni i Hercegovini. 

Novinari često obilaze javne kuhinje i razgovaraju sa ljudima koji se tamo hrane. U nekoliko navrata, znali su nam reći da tamo dolaze iako imaju primanja, ali dok plate režije, kiriju za stan ili ratu kredita, ljekove, za hranu ništa ne ostane. Neke je sramota da budu viđeni, neki žele pred kameru kako bi barem na kratko svoje frustracije prenijeli putem televizije i drugih medija. Dolaze i mladi i stari. Pravila nema. Dolaze ljudi koji su čitav život imali, koji su bilo neko i nešto, koji su bili uspješni, srećni, koji nisu ni slutili da bi baš njih takva sudbina mogla da zadesi, da jednoga dana čekaju u redu javne kuhinje za frtalj hljeba i tanjir graha.

Posljednji podaci govore da se u javnim kuhinjama u BiH hrani oko 18.000 ljudi. Taj broj se svake godine povećava.

Sociolog Vladimir Vasić rekao je za UNU da stara narodna kaže „sit gladnom ne vjeruje“ i to je očigledno u BiH naročito kada je riječ ljudima u sistemu i običnom čovjeku. 

"Najodgovornija lica za stanje bh društva imaju enormno visoka primanja i bukvalno imaju svoj mali zaokružen svijet iz koga ne vide stanje ni potrebe običnih građana", kaže Vasić.

Dok se milijarde izdvajaju za rat i vojnu infrastrukturu danas imamo činjenicu u 21. vijeku da djeca umiru od gladi i žeđi dok su nam svima puna usta nekakvog humanizma i zaštite ljudskih prava. 

"Poprilično smo licemjerni! Svi! A naročito oni koji deklarativno vode računa o socijalnim kategorijama i koriste ih kad su im potrebni", jasan je Vasić.

Smatra da je ovoliki rascjep između bogatih i siromašnih u BiH ogledalo stanja društva i prodkut bezobzirnih politika koje oblikuje 'elita'. 

"Ali, veliku odgovornost snosimo mi obični građani koji ćutimo, takvima dajemo legitimitet i iz dana u dan se navikavamo na nekakvu novu realnost da se širi taj jaz između bogatih i siromašnih. Sve vidimo sve čujemo, ali ne reagujemo i prećutno odobravamo sve što se oko nas dešava", kaže Vasić.

Činjenica je, kaže, da Vlada čini određene napore u smislu davanja nekakvih doprinosa za socijalno ugrožene kategorije stanovništva, ali smatra da su to samo medikamenti protiv bolova, a narod potrebuje antibiotike da iskorjeni bolest siromaštva, odnosno potrebuje stalno zaposlenje. 

"Ne može se jednokratnim novčanim pomoćima popraviti anemična socijalna slika, već je za to potreban sistemski pristup i reanimacija klinički mrtve privrede čijim vaskrsenjem bi se vratila vjera i nada u neko bolje sutra BH građana koji su odlučili ostati ovde, a dostojanstvo im ne dozvoljava da ispruže dlan u nadi da isprose koji dinar za sve skuplji komad hljeba", zaključio je Vasić.