Prnjavorčani čuvaju sjećanje na Belog, „jugoslovenskog Paca de Luciu“

U prnjavorskom „Centru za kulturu“ u utorak, 10. maja od 19 časova, na desetu godišnjicu smrti gitarskog virtoza Rade Tomića Belog, održaće se koncert u znak sjećanja na lik i djelo, kako su mnogi tvrdili, „jugoslovenskog Paca de Lucije“.

Nezaboravna kola i čuvene solaže

Uz pratnju mješovitog i tamburaškog orkestra GKUD „Pronija“ Prnjavor, pod umjetničkim rukovodstvom Darija Topića nastupiće vokalni solisti Stanislav Šajinović, Milan Moravac, Jovana Krajišnik, Đorđe Đenić, Nenad Todorović i Lazar Stanimirović, koji će izvesti nekoliko pjesama vrhunskih umjetnika sa kojima je Beli sarađivao i koje je poštovao a veče će prigodnim besjedam upotpuniti Stefan Višekruna i Saša Grandić.

Beli je sarađivao sa brojnim muzičkim velikanima bivše države među kojima su i oni najveći – Toma Zdravković, Boki Milošević, Cune Gojković, Muharem Serbezovski, Bora Spužić Kvaka i drugi. Pojedina kola koja je snimio su uvrštavana na kompilacije najbolje muzike Balkana, a instrumentali kao što su Marijin vez, Skopska topana, Ademovo kolo i drugi uvijek će se slušati. Pored autorskih pjesama snimao je gitarske dionice za mnoge muzičare među kojima se izdvaja nezaboravna pjesma Silvane Armenulić “Šta će mi život” ili “Sanela” Šabana Šaulića.

Inicijator koncerta, gitarista Miloš Vujinović, Tomićev je posljednji učenik. Kaže za UNU kako je razlog organizovanja pomenutog događaja, pored same godišnjice, i nastojanje da se ime ovog vrhunskog umjetnika ne prepusti potencijalnom zaboravu.

Ime Belog neće pasti u zaborav

„Sebi sam dao ’zadatak’ da na dan desete godišnjice smrti Rade Tomića Belog, virtuoza na gitari, velikog umjetnika i, za mene, gitarskog idola, napravimo koncert u njegovu čast i sjećanje. Kao neko ko je sa njim intenzivno proveo dvije i po godine, ko nije bio samo njegov učenik već i iskren drugar, ne želim da njegovo ime, lik i djelo padnu u zaborav. Zbog toga sam osmislio i inicirao koncert i program koji će biti izveden u utorak“, kaže naš sagovornik.

Napominje da ništa ne bi mogao uraditi da ga nije podržao veliki broj ljudi, koji su stali iza njega od prvog dana.

„Ovom prilikom bih se zahvalio svojim prijateljima koji su dali veliki doprinos u realizaciji koncerta, kao i Opštini Prnjavor i lokalnim privrednicima. Sa mišlju da ne smijemo dozvoliti da ovakva ličnost padne u zaborav i da se tek s vremena na vrijeme pomene, razgovarao sam sa čelnim ljudima opštine da u narednoj godini jedan dan posvetimo liku i djelu Belog. Da taj dan, na primjer, prođe u znaku gitare, gdje će mladi ljudi kao i iskusne kolege moći prezentovati svoju svirku posvećenu Belom ili  nešto slično“, kaže Vujinović te dodaje kako je srećan što je imao priliku i čast da sarađuje sa Belim te da neće dozvoliti da ime njegovog učitelja padne u zaborav.

Tehnika, virtuoznost i duša u jednoj cjelini

Autor ovog teksta u više navrata je pisao o Belom te razgovarao sa ljudima koji su sarađivali sa ovim vrhunskim umjetnikom koji je, kako je većina isticala bio „legenda koja je svirala sa dušom“. Mario Tomić je Radin sin ali i saradnik, koji je sa ocem „upisao“ veliki broj nastupa. Govori kako niko u okruženju nije sa takvom lakoćom imitirao buzuki, grčki i španski melos kao njegov otac i kako su mnogi tvrdili da je imao apsolutni sluh.

“Njegovao je stil između flamenga i džeza, dobro je poznavao skale što mu je omogućavalo širinu sviranja. U svojoj svirci je uspio da ujedini tehniku sviranja, virtuoznost i dušu u jednu cjelinu, a ogromnoj većini muzičara uglavnom nedostaje bar jedno od toga. Sa jednim takvim umjetnikom je lako svirati, držao je sve konce u svojim rukama. Mnogi su govorili da ga je teško pratiti, ali onaj ko njega shvati i doživi njegovu muziku nije mogao imati problema”, kaže Mario i dodaje da Belog izdvajalo i to što je bez problema umio da istovremeno i solira i pjeva, što nije nimalo lako, naročito zbog načina na koji je ovaj muzičar solirao.

Karijera mu nikada nije bila u prvom planu

Svirajući sa velikim imenima i zvijezdama Beli dobija i mnogobrojne ponude, ali se ne snalazi u tom svijetu, te ih odbija jer mu karijera nikada nije bila u prvom planu.

“Krenuo je kafanskim, boeskim životom, radio kao samostalni umjetnik, uvijek se smatrao ‘prljavim’ uličnim sviračem, nije volio pravolinijsko sviranje, u svojoj svirci je uvijek koristio improvizaciju, smatrao se uvijek ograničenim kada je morao da svira onako kako jeste i to stalno identično ponavljao, to ga je i proslavilo, nije htio da se ograničava, da sve treba da bude po nekim pravilima, ono što je trenutno osjećao volio je da ubacuje u svirku”, kaže Mario.

Sredinom sedamdesetih odlazi u Njemačku u vrijeme kada se znalo ko je ko u muzičkim vodama Jugoslavije i, za razliku od današnjeg vremena, ko može a ko ne da snimi ploču.

“Bio je i psiholog, znao pogoditi sa pjesmom, ali i obazriv. Posmatrao je sve u kafani, znao ko šta misli, imao fotografsko pamćenje. Isticala ga je i duhovitost, ali i to što je znao uzeti bakšiš, kao i njegova velikodušnost. Iz Njemačke je znao dolaziti sa ogromnim novcem, ali zbog svog načina života znao je doći i sa dugovima. Međutim, moram naglasiti da je uvijek gledao da mu porodica ima sve što je potrebno. Pomagao je i drugima, ako ne finansijski onda je barem pjesmom znao oraspoložiti tužne, naročito u vrijeme ratnog perioda”, kaže Mario Tomić.

Izuzetno cijenio Rome

U periodu dok je boravio u Njemačkoj Beli ostaje bez jednog prsta, a sve je vremenom dobilo mitološku dimenziju jer su neki tvdili da je prst izgubio na kocki, drugi na mašini u fabrici gitara ili u šumi sjekući drva, a Beli nikada nije sam potvrdio niti jednu verziju. Zanimljivo je i da mu je nakon smrti desna ruka ostala u položaju kao da drži trzalicu, koju su mu tada i stavili te ga tako sahranili.

Kao i svi veliki talenti izuzetno je cijenio Rome, i u njima prepoznao nešto što nema svako. Za Ljiljanu Petrović je Beli uvijek govorio da je “ciganska kraljica” i najbolja u tom žanru uz “ciganskog kralja” Šabana Bajramovića, a sebe je volio zvati Belim Ciganinom.

I Romi su voljeli njega. Kad je bio na vrhuncu, dolazio iz Njemačke u Prnjavor, svi bi išli u jednu kafanu jer su znali da će i Beli u nju, a tamo ih je častio, sa njima pio, družio se, svirao…

Crtice

“Pamtim reakciju Nenad Stojanovića Louisa koji je ushićeno prišao i zamolio nas da svira sa nama, Neša Galija je takođe ostao u čudu kada je čuo Belog. Zanimljivo je bilo i kada je Boba Živojinović telefonom zvao suprugu Brenu da joj Beli “na uvce” svira grčke melodije. On je uvijek bio muzička atrakcija u smislu virtuoza čovjeka koji je neponovljivo svirao i sigurno da nije preuveličavanje da se kaže za njega da je jedan od najboljih muzičara sa ovih prostora” (Saša Jočić)

“Sa Cunetom Gojkovićem Beli se družio i sarađivao u mladosti, kada mu je svirao na pločama i pratio ga na nastupima. Nakon što su im se putevi razišli prošlo je nekoliko decenija do njihovog ponovnog susreta kada je Cune, gostujući u Banjaluci odlučio da potraži starog prijatelja iz Prnjavora. Nakon dirljivog susreta nije prošlo ni mjesec dana kada je moj otac preminuo. Sudbina je htjela da se prijatelji iz mladosti pozdrave prije rastanka” (Mario Tomić)

“Čitav život slušam i sviram gitaru, ali takav zvuk, senzitivnost, virtuoznost koju Beli ima nikada nisam sreo kod drugih gitarista. Svoje koncerte u Australiji posvećujem njemu jer takvu veličinu treba svrstati uz Paka, Đanga, iako i pored njih ja uvijek Belog prije slušam” (Senad Dulić)