Lučka za UNU: Tolerancija se ne uči iz udžbenika, ona se mora živjeti

Spajanje slobode izražavanja i tolerancije je prirodna pojava. Svako ima pravo da misli, da govori i da se izražava onako kako smatra da je najbolje. To izlaganje i mišljenje, drugi ljudi iako se ne slažu s njim, trebali bi da poštuju.

Koliko smo kao društvo tolerantni i koliko se poštujemo?

Na to pitanje odgovorio je direktor Centra za ljudska prava Banjaluka, Dejan Lučka. On kaže da je naše društvo sa jedne strane tolerantno, ali sa druge strane je sušta suprotnost toleranciji. Evo kako to objašnjava.

"Tolerantno je prema onome prema čemu ne postoji preveliki odijum, međutim, kada se pređe neka zamišljena crvena linija, netolerancija samo isijava iz nas. 
Ako bismo generalizovali priču, vanjski dio fasade tolerancije između različitih naroda u BiH za sada funkcioniše koliko-toliko dobro. Nakon rata nemamo ogromne sukobe i na neki način građani su trpeljivi jedni prema drugima u svakodnevnim odnosima", kaže Lučka.

Jesmo li kao društvo dotakli dno?

Međutim, on dodaje da ukoliko bacimo pogled na npr. društvene mreže ili na izjave koje se pojavljuju u javnosti, kao i na pojedine incidente, postaje jasno da je ta i takva tolerancija kod značajnog dijela ljudi u stvari upravo samo neka vrsta fasade, dok su zidovi kuće u stvari izolirani netolerancijom. 

"Govor mržnje, zazivanje novih sukoba ili želja za osvetom se često veoma jednostavno i bez nekog kajanja ispoljavaju svuda okolo nas", kaže Lučka.

Značajno pitanje je i da li internet i društvene mreže ruše tu barijeru koja postoji u velikom broju slučajeva kada se sa nekim komunicira licem u lice i tako pospješuju rast netolerancije? 

"Mislim da je ruše i da ljudi vrlo često svoja prava razmišljanja i netoleranciju lakše iskazuju putem tastature i pisanja na društvenim mrežama nego uživo. Onda kada budemo došli do toga da ti ljudi počnu u većem obimu svoje stavove iskazivati licem u lice, doći ćemo do ogromnog problema i prevladavanja netolerancije kod nas i rušenja čak i tog vanskog dijela fasade", ističe sagovornik portala UNA.

Što više vrijeme prolazi smatra da su se kod nas iskristalisale ugrubo rečeno tri grupe ljudi. 

"Prva grupa su ljudi koji su zaista tolerantni, druga grupa su oni koji su tolerantni jer tako zahtjevaju društvene norme ili pravo, a treći su netolerantni i to ne kriju. Održavanje mira i poštovanja drugih ljudskih bića zavisi najviše upravo od ove središnje grupe ljudi. Tolerantni iz ubjeđenja ne prave probleme, dok se na one koji su netolerantni i pored straha od društvene osude ili državne sankcije teško može uticati. Međutim, oni koji su tolerantni zbog društva ili prava su „bure baruta” koje ako se zapali može da nas sve odvede čak i u nove sukobe", navodi Lučka.

U tom smislu ističe da kao društvo nedovoljno radimo na tome da ljudi iz ove središnje pređu u prvu grupu, odnosno da istinski postanu tolerantni. 

"Nažalost, bojim se da zanemarivanje ove grupe danas, sutra može da nam se obije o glavu", kaže sagovornik.

Stančić u Reaktoru: "Mi smo konzervativno društvo, a demokrate smo koliko nam odgovara"

Tolerancija, dodaje, kao i demokratija nisu stvari koje se uče iz udžbenika ili na predavanjima, nego se one moraju živjeti. 

"Tako je za npr. mlade generacije jedan odlazak u vjersku instituciju pripadnika druge vjere, međusobno druženje i rad na zajedničkim projektima, najbolji način da se gradi tolerantno društvo. Naše zajednice, eniteti i država to rade u zanemarljvom broju i sve se svodi na poteze pojedinaca i grupacija, dok veća akcija izostaje", ističe Lučka.

Smatra da je veoma teško postići veći nivo tolerancije kada oni koji bi prvi trebalo da je promovišu, a to su političari, javno veoma često iskazuju netolerantne stavove i u stvari podstiču netoleranciju među građanima. 

"Najveći vic je u tome što je kod njih to uglavnom sve predstava za javnost, jer iza kulisa sasvim dobro i veoma „tolerantno” poslovno i politički sarađuju kako bi ostvarili svoje interese. Građani to ne vide, iako mnogi sumnjaju da se to dešava, pa tako predstave za javnost domaćih političara u stvari generišu navale netolerancije u društvu. Ovo je veoma čest slučaj oko izbora i određenih važnih ili kontroverznih datuma iz istorije naroda u BiH", objašnjava Lučka.

Da li smo postali bezosjećano društvo?

Kod nas postoji i specifičan odnos prema tzv. „ostalim” koji su nekako gurnuti u stranu. 

"Dobar pokazatelj toga je da još uvijek nije sprovedena famozna odluka Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci protiv BiH i da za njih u odnosima konstitutivnih naroda izgleda kao da nema mjesta, ukoliko ne odluče da postanu dioupravo tih konstitutivnih naroda", kaže Lučka.

Tu je takođe i veoma negativan odnos prema izbjeglicama i migrantima prema kojima je od strane određenih grupacija kod nas postojao neshvatljivo visok nivo netolerancije, pa čak i otvorene mržnje, samo zbog njihovog porijekla, pola ili rase. 

"Za ljude koji su prošli golgotu rata i izbjeglištva, kao i za društvo koje smatra da rasizam u njemu ne postoji, bili smo veoma suprotni tim tvrdnjama", kaže Lučka.
 
Zanimljivo je, dodaje, i da se oni koji se nalaze na ideološki različitim stranama, kao što su npr. ekstremni desničari kod Hrvata, Bošnjaka i Srba vrlo lijepo slažu u nekim pitanjima, kao što je netolerancija prema određenim grupama. 

"Veoma dobar primjer za to je odnos prema LGBT+ populaciji, prema kojoj postoji odijum i otvorena netolerancija od strane ovih grupacija. Dakle, netolerancija prema trećima ujedinjuje različite grupe koje su netolerantne međusobno, te se one jedinjuju protiv zajedničkog subjekta netolerancije: međusobna netrepeljivost koja rađa nesvjesnu saradnju u netoleranciji", zaključuje Lučka.

Kako je duks Aleksandra Vučića zapalio internet: Društvene mreže su moćan alat