Jesmo li kao društvo dotakli dno?

Šta se to u ljudima dogodilo, da su počeli da okreću glavu kada vide da prvi komšija tuče ženu ili kada gledaju kako prebijaju momka koji šeta sa djevojkom i mirno prođu pored, smatrajući da ih se to ne tiče?

Često okrećemo glavu od tuđih problema, iako smo dužni ili bi trebali biti, da ukazujemo na problem, a ne da grubim zanemarivanjem svjedočimo i indirektno učestvujemo u istom.

„Ne treba očekivati od pojedinca da „uskače u vatru“ već bi trebali razvijiati takvu kolektivnu svijest da ukoliko svjedočimo, a ništa ne poduzimamo, postajemo saučesnici nedjela“, kaže za UNU sociolog Vladimir Vasić.

Teško je izvodivo, smatra Vasić, da nadležne službe, centri za socijalni rad, policija, sigurne kuće u svakom trenutku mogu da operativno pokrivaju teren i detektuju problem. U tom lancu prevencije, brze reakcije i adekvatnog djelovanja važnu ulogu imaju savjesni pojedinci koji neće lažno moralisati „kako je nasilje tuđi porodični problem“ i kako se u to ne treba miješati.

„Licimjerstvo se u tome ogleda što sve drugo znamo i vidimo, a ono što bi trebali i na šta nas etika poziva, zanemarujemo i pravimo se nevješti. Nažalost, taj duh egoizma zaživio je među populacijom i uočljiv je u skoro svakoj sferi života“, jasan je Vasić.

Digitalizacija i mediji

Vasić objašnjava da je utisak da je nasilje danas sveprisutno i da ga ima više nego prije - varljiv, zato što svjedočimo masovnoj ekspanziji medija, pretežno digitalnih, te je informacija planetarno dostupna.

„Digitalizacijom svakodnevice mijenja se i naš način komuniciranja i generalno ophođenja prema drugom čovjeku. Sve manje komuniciramo oči u oči. Pretežno komunikaciju svodimo na digitalnu i imaginarnu ravan te se, čini mi se, i naš odnos prema čovjeku polako hladi. Grubo zanemarujemo, ponekad, činjenicu da smo socijalna bića i da su međuljudski odnosi od presudnog značaja za naše bitisanje u društvu te se često u formalnu, ali i profesionalnom definisanju odnosa može čuti tvrdnja da smo - dostigli dno“, kaže Vasić.

Činjenica je da živimo mnogo ubrzan tempo da se obaveze smjenjuju kao na traci i da u tom haotičnom stanju sve manje imamo vremena da posvetimo čak sami sebi, ali i porodici, bližnjima i prijateljima. Obremenjeni savremenim konceptom života međuljudske relacije svodimo na tehnički odnos.

Nasilje u porodici

Nasilja u društvu, naročito u porodici među supružnicima, nažalost bilo je oduvijek i to nije pojava samo tipična za savremene okolnosti i način življenja nego je u prošlosti itekako ukorjenjena duboko.

„Konkretno, kada je riječ o nasilju u porodici, jednom od nasjpecifičnijih oblika nasilja koji, često ostane pod velom tajne i među četiri zida, više puta se ponašamo „nevješti“ i pored dobrog vida i sluha pravimo se i slijepi i nijemi vodeći se onom lažnom sentencom – nije moja stvar“, kaže Vasić za UNU i dodaje: „Itekako bi trebala da bude naša stvar ukoliko svjedočimo, naročito u kontinuitetu, bilo kojem vidu nasilja, a posebno porodičnog koje je danas jako izraženo, i da prosocijalno djelujemo u pravcu da indirektno sprječavamo destrukciju“, kaže on.

Izuzetno je važno da djecu i mlade, dodaje, očuvamo od tog „kvasca farisejskog“ i ne vaspitavamo ih u duhu egoizma i egocentrizma kako nas, nažalost, u većoj mjeri podučava savremeni, individualistički, potrošački mentalitet života.

Vasić navodi da nasilje nije niti smije biti samo lični problem pojedinca, žrtve odnosno nasilnika već je opštedruštveni problem koji nas sve stavlja na svojevrsan test odgovornosti.

„Dokle god na nasilje, naročito nad ženama, djecom i ostalim ranjivim socijalnim kategorijama, budemo gledali zanemarivo i nezainteresovano do tad će nam „klin o glavi visiti“. Neobično je važno da se oslobodimo lažnog patetisanja i moralisanja kako „ne ulazimo u tuđi život“ kada je u pitanju nasilje, a pri tom, tek tako, sasvim slučajno, znamo šta je u nečijem tanjiru i krevetu, već da „saznajne kapacitete“ i obavještajne informacije usredsredimo ka nadležnim službama i direktno uzmemo učešća u sprečavanju i obuzdavanju sociopatoloških stanja kojima iz dana u dan nemilosrdno svjedočimo“ , navodi Vasić.

Ekspanzija nasilja i korona

Na ekspanziju nasilja u porodici dodatno je uticala višegodišnja pandemija koronavirusa, specijalni režimi života i rada u tzv. policijskom času, ekonomski sunovrat i nestabilna socioekonomska situacija u nerazvijenim zajednicama.

„Nažalost, u BiH na papiru postoji niz zakonskih i podzakonskih akata odnosno, narodski rečeno, mrtvo slovo na papiru, ali bez obzira bili laici ili stručnjaci iz date oblasti, svjedočimo da je nasilje sveprisutno u našoj zajednici“, kaže Vasić.

Dodaje da posebno zabrinjava činjenica da su sudionici, žrtve i nasilnici maloljetna lica te da za nasilne akte sve više koriste i aplikacije društvenih mreža gdje na određenim platformama plasiraju video materijale nasilja, izruguju žrtvu i time joj nanose dodatni duševni bol.

„Itekako zabrinjava činjenica da su nasilnici sve mlađi ljudi, mlađa maloljetna lica te da su akti nasilja izuzetno okrutni i drski“, kaže sagovornik.

Konstatuje da je za pojavu takvog ponašanja dobrim dijelom kriva filmska i serijska industrija, muzika, rijaliti formati koji obiluju scenama nasilja, vulgarnim riječima, promovisanjem okrutnog i destruktivnog ponašanja, nametanja seksualnih diverzija i perverzija kao „poželjnog modela ponašanja“ i niz drugih patogenih stanja.

"Kao sociologa, jako me brine u svemu tome odsustvo osude na čin nasilja – ako izuzmemo deklarativnu osudu i kajanje", zaključio je Vasić.