Ispovijest heroja koji su spasili desetogodišnju djevojčicu u Turskoj: "Suze u očima, radost u srcu"

Istinski heroji su oni koji svojom hrabrošću, snagom i solidarnošću, stave sopstveni život ispred svega kada je to najteže. A onaj ko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet.

Oni su heroji koji su spasili desetogodišnju djevojčicu u Turskoj:

"Sama akcija spasavanja djevojčice od lociranja do izvlačenja je trajala neka četiri sata i za to vrijeme smo prokopali tunel od 4 metra dužine i vjerujte da je procenutalno veća vjerovatnoća bila da nećemo uspjeti u tome nego da hoćemo. Najveći strah u svima nama je bio da nepovrijedimo djevojčicu, da ne dovedemo njen život u pitanje, na svu sreću Bog nas je pogledao da je izvučemo i predamo ekipi Hitne pomoći. Kada  se to sve to završilo, onda se desila ta eksplozija osjećanja, da tako nazovem, kada nisam više mogao da suzdržim taj adrenalin u sebi", kazao je Nenad Jovanović.

Dodaoje da se još uvijek se nisu slegle emocije.

"Vjerujem da će to malo da potraje. Nimalo nisu lake scene sa kojima smo bili suočeni kolege i ja ali vjerujte, nas sada ovdje nazivaju svakakvim imenima u smislu heroji ali vjerujte da su heroji ljudi koji su ostali tamo i preživjeli sve ono. Mi smo dali svoj maksimum da im pomognemo, da uradimo sve što je do nas i eto imali smo tu sreću da od Boga budemo nagrađeni da jedan ljudski život spasimo i vjerujte da ću se potruditi da mi to bude nešto što će da obriše sve što smo vidjeli tamo", istakao je Jovanović.

Njegov kolega Željko Janković istakao je da su se suočili sa strahotom.

"Grozna situacija gdje smo naišli na više mrtve djece tokom pretrage prvih dana i kada smo naišli na ovu djevojčicu i ponadali se da ćemo je izvući živu, kada smo čuli njen glas, nas trojica smo bili najbliže tu. Vidjeli smo reakciju psa, uočili smo nešto, vidjeli smo jedan leš i potom čuli neki glas kako doziva, bila je to ta djevojčica. Neopisiv osjećaj, mi smo svi roditelji. Kada smo je izvlačili, usredsredili smo se profesionalno da ne stradamo jer četiri i po metra ispod ruševina koje se svakog momenta mogu obrušiti na vas, to je opasno i nije po standardima spasavanja. Jednostavno da opišem, suze u očima, radost u srcu", istakao je.

I on je poručio da se utisci nisu slegli.

"Mislim ja sam prošao dosta toga tokom rata, imam iskustva sa tim nekim dešavanjima, katastrofama, leševima ali ovo je nešto što nisam do sada doživio. Svi su bili zatečeni sa brojem žrtava i brojem srušenih objekata. Vjerujte, stajao sam u jednom kvartu gdje je pet zgrada srušeno i to je samo prašina od betona a ispod su leševi. Porodice kažu, ovdje imam petoro, ovdje imam dvoje, ovdje troje. Grozno je to da ti stojiš iznad ti leševa i ne znaš odakle da počneš da ih tražiš", poručio je Janković.

Dragiša Vuletić poručio je da je to bio psihički zahtjevan zadatak zbog broja leševa, zbog jednostavno obrušavanja objekata, katastrofe u kojoj se nalazite.

"Međutim, to je jedan interesantan podatak da smo nas trojica koji smo direktno bili u rupi iz koje smo vadili tu djevojčicu, sva trojica i Nenad i Željko i ja smo sportisti borilačkih sportova. Željko je bio vrhunski karatista, ja sam bio najbolji sportista Republike Srpske 1994. godine, Nenad je vježbao teakvondo i mislim da je to možda uticalo da mi stabilno prođemo kroz to i da bez neke pretjerane euforije prihvatimo to. I meni i Željku su krenule suze na oči na kraju, a Nenad je imao izliv emocija kroz onaj jedan vrisak na kraju. Ono što je ineteresantno jeste da još uvijek osjećamo da se nismo u potpunosti oporavili, da će još trebati par dana ali isto tako Željko je jednom prilikom dok smo bili još dole i dok je bilo priče o Siriji, Željko je izrazio namjeru da ako je potrebno da ćemo otići i tamo. Naša jedinica i momci su spremni da se poslije ovoga, uhvate u koštac sa najvećim problemima sa kojima se čovječanstvo može sresti", kazao je Vuletić.