"Čiji je naš" ovaj put o Ruđeru Boškoviću: Srpski, hrvatski, ili Italijanski naučnik?

Srpski, hrvatski, ili Italijanski naučnik, čiji je naš Ruđer Bošković pitanje je koje se ponovo aktueliziralo. 

Ovaj put motiv je bilo imenovanje poznatog dubrovačkog aerodroma po ovom velikom naučniku iz 18. vijeka.

Na  direktno pitanje da li postoje materijalni dokazi o srpskom porijeklu Boškovića, istoričar Željko Vujadinović, kaže da postoje, dodajući da se može pouzdano tvrditi da je njegov otac u početku bio pravoslavne vjere, da je njegov otac kada je prešao u Dubrovnik primio katoličanstvo.

“A ako gledamo dalje, jedan je crnogorski istoričar tumačio odakle Boškovići potiču, i može se smatrati pouzdano dokazao da je sa područja plemena Rovca, šire područje Kolašina, kada se, to turski dokumenti potvrđuju, formiraju poznata bratstva Šćepanovići, Vlahojevići, Bulatovići, Srezojevići da je jedna grana Šćepanovića u vremenu seoba naselila se na prostor Popovog Polja, i on je dokazao da je jedan predak Ruđerov koji se zvao Boško pripadao toj grani Šćepanovića”, kazao je Vujadinović.

Pitanje da li se Boškovići, i gdje, eksplicitno izjašnjavaju kao Hrvat, boškovićolog, profesor Ivica Maritonović kaže:

“Ne bih rekao. Dubrovčani su imali lijepe odnose prema Dalmaciji, prema središnjoj i sjevernoj Hrvatskoj, ali njima je osnovni državni legtimitet je bio pripadnost Dubrovačkoj republici. Reći ću vam konkretan primjer, Boškovićev djed Baro Betera, famozni Talijan, on je izdao tri stvari tiskom, sve tri su hrvatski stihovi, I na svim naslovnicama stoji građanin dubrovački.”

Vujadinović pojašnjava da se pitanje Srba katolika ne može odvojiti od pitanja porijekla Ruđera Boškovića, koji je živio i umro kao isusovac u Milanu. 

No sa ovakvim stavom se ne slaže ruđerolog Ivica Martinović.

“Ta zajednica Srba katolika u Dubrovniku bila je veoma izražena sve do Drugog svjetskog rata, a pojedini istoričari i nakon toga bili su Srbi katolici, tipa Ivana Božića. Još početkom 20 vijeka bilo ih je puno i bili su aktivni u cijeloj Dalmaciji. Kada govorimo o vremenu Ruđera Boškovića ljudi koji su dolazili iz zaleđa Dubrovačke republike pod uticajem katoličke crkve primali su katoličanstvo, ali nisu mijenjali identitet”, pojašnjava Vujadinović.

“Srbi katolici su kasniji fenomen, fenomen iz sredine 19. stoljeća. To je jedna vrsta bunta protiv Austrougarske, otklon od Beča u kojem je Beograd i srpstvo doživljeno kao nešto gdje se može ponuditi spas u smislu slavenskih integracija, da Slaveni budu zajedno, jedna vrsta slavenske ideje, hranjena antiaustrijskom idejom, rodonačelnik te ideje je Matija Ban”, kazao je Martinović, dodajući da je priča o Boškoviću smještena u 17. vijek.

“Nije ni Hrvat ni Srbin, bio je iz Raguze, ili iz Dubrovnika ako više volite. Raguza ili Dubrovnik tog vremena bili su slobodni, ljudi na ulici pričali su možda nešto slično hrvatskom, dubrovačkim dijalektom i italijanskim jezikom. Ljudi su na italijanskom pisali zvanične dokumente. Komunikacija je bila na italijanskom. Ljudi su pisali latinski”, kaže istoričar iz Italije Luka Gucardi.

Sam Bošković, koji se bavio fizikom, matematikom, astronomijom, koji je doveo nauku Njutna u Italiju, osnovao astronomski opservatorij u Breri obrazovan je na katoličkim učilištima u Italiji. Bio je direktor optike u francuskoj mornarici, diplomata, pjesnik, filozof.

“Mislim da postoji nešto interesantno u ovom nacionalisitčkom stavu. Uzmimo Hrvatsku, Hrvatska je nazvala naučni institut po Ruđeru Boškoviću, i to je uredu. Sa te nacionalne pozicije imaju pozitivan odziv, da promovišu nauku kroz Boškovićevo ime, ali to je samo propaganda”, dodaje Gucardi.

Kada je riječ o Italiji, Gucardi pojašnjava da je on bio dobro poznat u vremenu kada je živio, ali da njegovo ime danas znaju oni koji se bave istorijom nauke. Dodaje i da u Milanu postoji ulica nazvana po njemu, relativno značajna, ali i da Italijani ne znaju ko je on bio, zbog čega, ispod naziva ulice stoji objašnjenje.