Ko treba da preuzme odgovornost? Svjetska banka i MMF krivi za dužničku krizu?

Svjetska banka, zajedno sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF), treba da preuzme odgovornost za rast dužničke krize, jer su upravo ove dvije finansijske institucije ohrabrivale već zadužene zemlje da uzmu što više novih kredita i da što više otvore svoje privrede, oslabivši ih pred spoljnim šokovima koji su se desili u posljednje tri godine.

Sve je više analitičara i ekonomista koji ukazuju na ovo, a među njima je i Erik Tusen, politikolog sa doktoratom na univerzitetima u Parizu i Liježu i član međunarodne mreže CADTM - koja se ranije zvala Komitet za otpisivanje duga trećeg svijeta. On je već godinama veliki zagovornik teze da se ne smije prihvatiti tvrdnja da dug u svakom slučaju treba otplatiti ako je on nelegalan i nelegitiman, a pogotovo ako se on koristi kao oruđe za nametanje nepravednog modela i uvođenje novih neoliberalnih mjera.

Prema njegovim riječima, najnoviji izvještaj Svjetske banke o dugovima zemalja u razvoju, objavljen 13. decembra ove godine, otkriva alarmantnu činjenicu da su tokom prošle godine zemlje u razvoju, njih 75, potrošile rekordnih 443,5 milijardi američkih dolara na otplatu svojih dugova. Kako kaže, ove zemlje imaju ukupan spoljni dug koji je bez presedana - 1.100 milijardi dolara, što je više nego dvostruko u odnosu na 2012. godinu.

Tusen upozorava da se trenutno ogromne količine novca koriste za otplatu dugova umjesto za rješavanje rastućih potreba stotina miliona ljudi kojima je očajnički potrebna finansijska podrška.

Smatra i da je krajnje vrijeme da se raspuste Svjetska banka i MMF i izgradi nova međunarodna arhitektura. Na ovo je prije nekoliko sedmica ukazao i Antonio Gutereš, generalni sekretar UN, poručujući da je globalna finansijska arhitektura zastarjela, nefunkcionalna i nepravedna. Slično mišljenje dijeli i ekonomista i finansijski ekspert, bivši bankar Branko Dragaš, navodeći da je MMF osnovan 1944. godine na konferenciji u Breton Vudsu kako bi se pomoglo spasavanje zemalja u finansijskim nevoljama, dok je fokus Svjetske banke trebalo da bude smanjenje siromaštva i ulaganje u društveni razvoj.

Sada smo u situaciji, smatra Dragaš, da se dužnička omča omotava oko budžeta prezaduženih država te da su glavni krivac za bezizlaznu politiku prezaduživanja država, banaka, kompanija i građana - centralne banke, te pomenute dvije finansijske institucije, koje su se stavile u ulogu ubica ekonomija suverenih država, gurajući ih svjesno u finansijsko ropstvo.

Kako kaže, ispunilo se ono što je davno jedan od članova porodice Rotšild, Majer Amšel rekao: “Dajte mi kontrolu novca i nije me briga ko pravi zakone”.

- Dužnička omča se sve više zateže neodgovornom i pogrešnom politikom centralnih banaka. Najveći problem je svakako permanentno uvećanje duga. To da je dug zao drug, odavno se zna, ali da dug može da bude masovni ubica stanovništva, to danas tek treba da shvate prezadužene države - kaže Dragaš.

Četvrti talas

U posljednjih 50 godina tri velika talasa dugova sručila su se na svijet, a nakon tri talasa uslijedile su teške ekonomske krize koje su trajale godinama. Južna Amerika pretrpjela je izgubljenu deceniju tokom osamdesetih godina prošlog vijeka, Azija je bila pogođena oštrim padom zbog dužničke krize tokom devedesetih, a globalna finansijska kriza 2008. potresla je cijeli svijet. Mnogi ekonomisti i finansijski stručnjaci kažu kako je gotovo izvjesno da će nas pogoditi i četvrti talas dužničke krize, koji će dobar dio svijeta gurnuti u opšte siromaštvo, piše Glas Srpske.